Nježna priča u bezosjećajnoj Havani (“Viva”, P. Breathnach)
Iako se pojedini filmovi nevoljko svrstavaju u zasebne kategorije, ipak se koriste neki ponavljajući obrasci stila koji pomažu u žanrovskom određivanju. Tako su unazad nekoliko godina sve popularniji filmovi koji spadaju u kategorije filmske LGBT struje tvoreći novi žanr pa otud spominjemo i tzv. drag filmove kojima je u središtu interesa propitkivanje seksualnosti marginalaca koji na bilo koji način odskaču od društveno prihvatljivih heteroseksualnih normi ponašanja. Redateljima je očito zanimljivo uhvatiti se u koštac s vrlo širokom, možda još uvijek neodređenom, ponekad zbunjujućom problematikom roda i spola koja nije samo predmet istraživanja rodnih teoretičara, dapače, vole je koristiti i tvorci različitih umjetnosti.
Problem roda i spola
Smatra se da je rod društveno konstruiran oblik biološkog spola, određen muškim i ženskim ulogama. Promjenljiv je u vremenu i prostoru i kulturološki definiran. Pitanje maskulinosti i femininosti, uvijek stereotipizirano, čini psihološke razlike između muškog i ženskog spola. Naravno, genetika se smatra važnim čimbenikom za oblikovanje nečijeg roda, no ne u tolikoj mjeri kao što to čini okolina, odnosno naučeno ponašanje. Zbog toga, rodno tipiziranje prvotno nastaje u mikrozajednici zvanoj obitelj od koje dijete uči usvajati obrasce kulture kojoj pripada.
U filmu Viva, irskog redatelja i producenta Paddyja Breathnacha, riječ je o odrastanju u nebiološkoj obitelji, odnosno obitelj protagonista Jesúsa (Héctor Medina) su drag performeri u havanskom noćnom klubu koji mu pružaju utočište, zaštitu i sigurnost. Može se reći da su upravo oni zaslužni za oblikovanje individualnog identiteta glavnoga lika. Jesús je zapravo siroče, majka mu je prerano umrla, a otac napustio kada je imao tri godine. Živi sam u razrušenoj kući, ostavštini oca, sirotinjskog predgrađa Havane i preživljava kao lokalni frizer sređujući perike drag pjevačima i radeći frizure starijim gospođama koje ga, i same siromašne, često i ne plaćaju.
On postaje Ona
U filmu nije naglasak na homoseksualnosti protagonista, već na drag načinu življenja, izvedbe drugoga roda. Sadržajna paralela se može povući i s filmom The Danish Girl (2015) Toma Hoopera gdje Einer Wegener (Eddie Redmayne), oblačeći ženinu haljinu koja mu predstavlja predmet žudnje, mijenja rodni identitet i njegov alter ego postaje Lili Elbe, tako na isti način Jesús pronalazi ruž za usne koji pripada susjedi, šminka se i – odlučuje se prijaviti na audiciju drag performera te postaje žena Viva. On od malena sa željom i strašću promatra plesne i pjevačke točke svoje „obitelji“ pa nije iznenađenje da priželjkuje biti poput njih, pokušava osjetiti pripadnost jednoj zajednici. Havanski klub je simbolično mjesto za Jesúsa gdje prirodno i nagonsko izlazi na površinu, gdje se on osjeća slobodnim i nesputanim. Ne radi se tu o potiskivanju istinskih želja, on je svjestan onoga što je, što se poklapa s onim što želi biti.
Pojavljuje se izgubljeni Otac
No, vrlo brzo, u početnom stadiju samoostvarenja, događa se obrat: patrijarhalni otac Ángel (Jorge Perugorria) vraća se iz zatvora i pokušava nametnuti tradicionalne obrasce obitelji, ali i uspostaviti ponovnu socijalizaciju s vlastitim sinom. Međutim, njegova očekivanja ne poklapaju se sa zatečenim. Otac predstavlja mit alfa mužjaka, on je bivši boksač, nekoć vrlo moćan, agresivan, alkoholičar. Sputanost u odabiru dviju različitih uloga – uloge sina i uloge transvestita, Jesúsa dovodi do još veće izgubljenosti i pogrešnih odluka. Priča je ispričana iz perspektive Jesúsa, osobnost mu je u kontrastu s osobnošću ostalih likova, ali i osobnošću Kube, predstavljene kao veliko središte seksualne trgovine, ona je surova, bezosjećajna, u sukobu s nježnim, iskrenim, naivnim Jesúsom.
Neprivlačna Havana
Djelovanje glavnoga lika prikazano je ili u unutarnjem prostoru doma ili u uskim uličicama Havane, oba mjesta reducirana mizantscenom, a onda, s druge strane, stalno ponavljani totali Havane i blizi plan lika u istom kadru, što simbolizira samoću, nelagodu u takvom prostoru, besciljno i neorijentirano lutanje praznim ulicama, pokušaj bijega, ne fizičkog, već u obliku samoostvarenja. Korištenje tamnih, tmurnih boja kadrova zrcali se njegov doživljaj o životu, o teškom društvenom položaju i egzistencijalnoj krizi. Snažna sveprisutna unutardijegetska kubanska glazba katalizira radnju, a ono što je zadivljujuće u Vivi su kompozicije fotografije, odnosno, otrcani, jeftini, besperspektivni prikazi Havane, a opet vrlo realistični.
Film možete pogledati u riječkom Art kinu Croatia.