Recenzija: Nostalgično putovanje alejama sjećanja (“Tito’s Glasses”, R. Schilling)
Tito’s Glasses (Titove naočale, 2014), dokumentarni film nastao po istoimenoj autobiografiji Adriane Altaras, svojevrstan je putopis njemačke redateljice, glumice i spisateljice, u kojima se ona nastoji riješiti vlastitih „dibuka“. Dibuk, po židovskoj mitologiji, zli je duh koji predstavlja zalutalu dušu mrtve osobe i opsjeda žive. Kada završi cilj koji je naumio, on napušta tijelo. Kada joj astrologinja preporuči put (u prošlost), Adriana sjeda u svoj trideset i pet godina star Mercedes i prvo posjećuje Giessen – njemački gradić gdje joj je otac radio kao radiolog, a majka kao arhitektica. Put se nastavlja i odvodi našu protagonisticu u Bled, potom Italiju, Split, Zagreb (gdje je rođena), te Rab. Međunaslovom (u obliku markera na papiru) označuju se poglavlja koja nose ime gradova koje posjećuje.
Redateljica Regina Schilling odlučila se na kombinaciju dokumentarističkih metoda poput kompliacijske prateće kamere i intervjua. Često možemo vidjeti, uz popratni snimljeni glas Adriane Altaras, slike i arhivski video materijal koje je snimio njezin šarmantan otac. On je pak bio partizan, član partije sve dok ga nisu izopćili, te uspješan doktor. Adrianina majka Thea bila je čvrsta žena jakog karaktera i arhitektica. Oboje su veoma interesantne figure same po sebi i Adriana nailazi na mnogo dugo skrivanih tajni u obitelji. Sa svakim stajalištem, redateljica, Adriana i gledatelji otkrivaju nešto novo. S vremena na vrijeme doima se čudim to što se redateljica zadržava na problemima Adrianine obitelji, a ne na legendama, tajnama i odgovorima na mnoga pitanja koja joj se nameću tijekom njezinog putovanja. Izopćenje iz partije, obnova židovske zajednice od strane njezinih roditelja, kao i vanbračni život njezinog oca, sve su teme koje djeluju vrlo interesantno, stoga je pomalo razočaravajuće koliko je zapravo malo vremena utrošeno na njih. Kada stigne na Bled, Adriana prepričava priču o svojem ocu koji je, navodno, Titu popravio naočale. No kad ugleda Titovu fotografiju, shvati da ih Tito sigurno nije nosio u tome periodu kada mu ih je njezin otac, prema priči, popravio, a otuda i naslov filma.
Cjelokupan film prožima toplina, a izbor je glazbe fenomenalan. Redateljica se podosta zadržava na procesu putovanja i scene su istoga veoma zabavne, često meditativne i napose odgovarajuće samome tonu filma. Ponekad se i pokoji kadar može učiniti kao da je ispao iz filma Wesa Andersona. Također, film prožima i britak Adrianin humor koji u jukstapoziciji s pričom o logorima za vrijeme njezinog posjeta Rabu, ne remeti ozbiljnost same situacije. Montaža igra veliku ulogu spajajući prošlost i sadašnjost, čini to nenametljivo te su gledatelju na jednostavan način prezentirani i uzrok i posljedica.
Adrianina je retorika sama po sebi zabavna, a reminiscencije i prepričane priče izuzetno zanimljive, dodatno jer uključuju i Hrvatsku,pa je zanimljivo sagledati ono što nam je znano iz perspektive nekoga drugog, a poglavito tako zanimljivog pripovjedača kao što je Adriana. Titove naočale bit će prikazane 11. travnja 17:15 sati u Kinu Europa u sklopu 10. Festivala tolerancije na čije je projekcije ulaz besplatan.
