Recenzija – ‘Linije’ (Billy Andol): Nostalgično-moderni spoj koji sluti na dobro
Počet ću ovu recenziju najiskrenije moguće: dok nisam dobila zadatak napisati recenziju albuma „Linije“ Billy Andola, nisam imala puno previše pojma o tome tko je/što je taj sastav uopće. Čula sam ime benda ranije i znam da mi je, onako, na prvu bila dobra fora s imenom, ali za sve sam drugo bila gotovo apsolutna tabula rasa. Album sam si prvi put pustila u pozadini, ne misleći previše o njemu, pjesmama, ničemu, a kad mi ono iz laptopa krene pjevati glas Milana Mladenovića! Prva mi je pomisao bila: ženo božja, odi se naspavat’, nisi sva svoja, ali taj glas nije odlazio, a laptop je uporno tvrdio da vrti Billy Andol. I to je to. Tako sam se otprilike navukla na Andole.
Za one neupućene, a kakva sam i ja bila do nedavno, Billy Andol sarajevski je indie sastav koji hrabro probija indie led u susjednoj nam Bosni i Hercegovini. Na sceni nisu novi, postoje od 2009. godine, a uključujući posljednje „Linije“ izdane 2015., dosad su izdali tri albuma („Johnny Album“ 2009. i „Kako je Billy pokušao da preplovi svjetska mora i šta mu se desilo na tom putovanju“ 2012.). Trenutnu postavu čine Vedad Trbonja (THE vokal i gitara), Boris Brkan (gitara), Haris Saračević (bas gitara) te Jan Delić (bubanj).
Njihove me „Linije“ nisu oduševile na prvo slušanje (izuzmemo li Onaj glas o kojem ću još pisati). Album jednostavno nije prvoloptaški. Drugo je slušanje već puno bolje, a na treće sjeda k’o budali šamar. Andol dečki donese neki zvuk koji kronično fali na ovim prostorima, neku čudno terapeutsku mješavinu indie prizvuka s jako dobrim gitarskim dionicama. Zvuk je to koji ne umara, opušta, na koji se može plesati i koji vas neće živcirati ako ga čujete na radiju. Nekakva je to čudna mješavina koja nostalgično podsjeća na nikad prežaljeni EKV, a pritom u sebi donosi prizvuk modernog. Ono što je najbitnije, cijelo vrijeme sluti na više no dobro.
„Linije“ su nevelik album od devet pjesama. Balkon je daleko najpoznatija i trenutno najpopularnija pjesma s albuma. Pjesma je to koja ima to nešto ekv-ovsko i to je predivno. Iskreno, mislim da je uopće glupo konstantno tupiti o tome tko krade muziku kome, tko je iskoristio utjecaj i usput pokrao riffove. Ma da, pokažite mi danas jednog izvođača/sastav/filharmoniju i pokažite mi samo jedan jedini ton za koji bi dali ruku u vatru da nekad prije nije bio nečiji. Gluposti. Umjetnost je od pamtivijeka bila u dinamičnom odnosu sa samom sobom, epohe su se referirale jedna na drugu, razdoblja i pravci međusobno negirali, zašto ne bi i današnji glazbenici? A pogotovo zašto ne bi ako je taj neko na čiji zvuk/glas sliče EKV? Pa svijet bi bio ljepše mjesto da više izvođača i u natruhama podsjeća na EKV!
Čast da otvori album pripala je XXX, pjesmi koja je žešća od većine ostalih i u kojoj odmah poseban vokal Vedada Trbonje dolazi do izražaja. Na momente čujete Vedada, na momente Milana, ali ni u jednom trenutku nije uhu nemilo. Vedad uz divan glas ima i rijetko divnu dikciju pa kao kod jako malo drugih izvođača, kod njega možete razumjeti što govori i na kojem je to jeziku. Jedinu (eventualnu) zamjerku što se pjevanja i izgovora tiče imam na Prije zvuka koja zvuči donekle izvještačeno i pretjerano afektirano. Ima nešto što je suvišno. S druge strane, Indija i Moramo! su kao vagom odmjerene mirnije pjesme s glavom i repom koje vas uljuljaju u scenu nekog filma u kojoj se vozite u kabrioletu, nosite prevelike sunčane naočale, a marama vam vijori na sve strane. Čisti zen. Uopće ne bi bilo loše kada bi Billyjevci odlučiti nastaviti u tom smjeru, uopće.
Naslovne su Linije s razlogom naslovne. Jedna je to od dramatičnijih pjesama koja donosi neki kaos, ostavlja dojam nabacanosti, a opet nekako uspijeva funkcionirati. „Budućnost nije svijetla, to je jedino što vam mogu reći“ neoptimistični je (ili realan?) početak pjesme koja govori o budućnosti koja je nastala iz straha i koju je bolje izgubiti nego naći. Na prvi je pogled tekst sumanut, na drugi sumanuto zabrinjavajuć, a, nažalost, vjerojatno ni nije daleko od stvarnosti naše tužne, ružne koja jedino takvu budućnost i može donijeti. Bubnjevi i gitare dominiraju cijelom pjesmom, a upečatljiv je i refren „ona crta linije“. Linije su ujedno i najangažiranija pjesma na albumu koja vas potiče da uzmete stvari u ruke i da se svi mi sami za sebe pobrinemo da nam sutra ipak bude bolje od danas.
Lijepo je vidjeti da se regionalna scena mijenja, da svaki dan dolaze novi ili ne tako novi, ali nedovoljno eksponirani izvođači i sastavi koji konačno uspijevaju naći bar dio svoga mjesta pod ovim balkanskim zubatim suncem. Publici uglavnom treba neko vrijeme da se navikne na nove stvari, a još malo puno više vremena da ih i prihvati, ali dobre se stvari na kraju ipak uvijek prepoznaju. Billy Andol nije napravio remek djelo, nije čak napravio ni najbolje što može, ali je svojim „Linijama“ donio nešto novo što uopće nije loše. Donijeli su nešto što podsjeća na najveće s ovih prostora, a to ne može nikada slutiti na loše.
