Istaknuto
20.10.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

18.10.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute „Toma” je jedan stvarno dugi film i nitko tko ima zanimljiv život ne bi ga trebao pogledati.

Knjige

O Jesenjinu: I buntovnik ima svoju stranu priče, no koga briga?

13.11.2020. Goran TerzićFoto: Yesenin Museum
Vrijeme čitanja: 5 minute

Nostalgija, tjeskoba, nemir, sjećanje, zaborav, nada, ostaci, pomirenje, odustajanje. Ovi osjećaji nedvojbeno su poznati svakome čije su početne vizije i oduševljenje, izazvani očekivanjem nečega pozitivnog, nestale promjenom okolnosti. Iskustvo nas uči da idealiziranje često rezultira hrpom lomova ispunjenih promašajima. Očekivanja su pak varljiva, opojno djeluju na razum, a zatim – krah, slom, rasulo. Sve dolazi i odlazi s oblacima. Važno je doživjeti, oslikati, upotrijebiti maštu i zamisliti. Fraziranje pada u drugi plan, verbalizam je out. A opet, kako sakriti strast i ukalupiti se u trulež stvarnosti, a da i sam polagano ne truneš?

Tko sam? Što sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli…

„U nekom selu, možda u Kalugi, a možda u Rjazanu, ne znam, zaboravih, živio je dječak žutokosi, a očiju plavih… I eto, naraso je, usto poeta, ako ne s velikom, to sa drskom snagom, i neku je ženu od četrdeset ljeta zvao djevojčurom, i svojom dragom.” – Crni čovjek

Sergej Aleksandrovič Jesenjin ruski je „pjesnik sela”. Taj nadimak stječe svojom vezanošću za tradicionalni seoski način života kojemu se nerijetko vraća u svojim djelima, premda živi i djeluje u Moskvi te Petrogradu. Priroda je na neki način esencija njegova stvaralaštva. Upravo ona obilježava ranu fazu njegova pisanja koje je osvijetljeno bojama i harmonijom motiva, kako je i dolikovalo imažizmu kao avangardnom stilu kojim se vodio. No, nemiran i vatren duh vode ga suprotnim putem. Život provodi oslanjajući se na patrijarhalna shvaćanja, stoga niti ne čudi da je kao fatalan muškarac privlačnog izgleda, plavih očiju, dobrog obrazovanja i nadasve razvijenog talenta često igrao ulogu nadmoćnog ženskaroša.

Ženio se četiri puta, no niti jedan brak nije doživljavao kao rezultat ljubavi, već je u ženama tražio isključivo ljubavnice koje mu mogu pružiti strast, što potvrđuje i izjava: „Za ženu priznajem samo kurvu, poštene neka se ne naljute…” Zanimljivo je da su se u ulozi Jesenjinove supruge našle i Isidora Duncan, 18 godina starija slavna američka balerina, te Sofija Andrejevna, unuka Lava Nikolajeviča Tolstoja koja se pobrinula da njezin muž nikada ne bude zaboravljen.

Razočaranje, pa slom

Ipak, njegovi odnosi sa ženama bili su puni svađa, nasilja i rastanaka. Jesenjin se ubrzo odao alkoholu te je u javnosti često viđan tijekom lutanja i razbijanja restorana i kafića. Uzrok njegova devijantnog ponašanja pripisuje se Listopadskoj revoluciji iz 1917. godine koja ipak nije ispunila njegove iluzije kao pjesnika – proroka, duboko uvjerenog u dolazak novog doba za čitavu zemlju, a posebice za zapostavljene seoske dijelove. Kako to uvijek biva, razočarenje vodi ka unutarnjem slomu kojeg je teško kontrolirati i ograničiti samo na oganj iznutra. Iako postaje aktivan urbani pjesnik, Jesenjin tragično shvaća da revolucija neće osnažiti ono iskonsko što je prema njegovim shvaćanjima bila priroda i tradicija, već da nastupa željezno doba.

Njegova poezija prati svijest o promašaju te postaje mračna, no i dalje baladičnog ugođaja. Uviđa da više ne pripada selu, ali ni u gradu ne pronalazi mir, stoga se predaje boemskom načinu života popraćenom pesimizmom i depresijom. Nesređen život i nestabilno duševno stanje ukopavaju ga do samoga kraja – samoubojstva. U dobi od samo 30 godina, Jesenjin je odlučio prekinuti tunel depresije tako što si je u hotelu u Sankt Peterburgu presjekao vene, zapalio cijev od grijanja te oko vrata omotao šal koji ga je podsjećao na Isadoru Duncan, a zatim se objesio.

„Crni čovječe! Ti goste prokleti. Taj glas se odavno o tebi rodi. — Ja sam lud i bijesan i palica moja leti ravno u njušku i nos da ga zgodi… Mjesec je umro, kraj okna zora drijema. Ah, ti noći! Što si to noći spetljala? Ja u cilindru stojim. Nikoga samnom nema, ja sam kraj razbitog zrcala.” – Crni čovjek

Nikad, druže, ja neću umrijeti

jesenjin

Foto: jesenjin.rs

„Umrijeti nije ništa novo na ovom svijetu, al’ ni živjeti nije baš najnovije.”

Nakon Jesenjinova samoubojstva, u Rusiji nastaje pojam jesenjština, a označava dekadentan, boemski i pesimističan odnos prema svijetu. Iako je njegov kraj tragičan, za njim ostaje niz djela prožetih bolom, patnjom, jadom i mukom, no sva kriju idiličan ugođaj sela od kojega se nikad nije rastao. Skandalozan način života donio mu je svjetsku slavu, a poznato je da najkvalitetnija i vječna umjetnička djela uglavnom nastaju u besanim, pijanim noćima na dnu ponora. Moguće je nazvati ga pjesnikom mirne patnje, budući da u svojoj poeziji prihvaća ono što nosi sudbina, ne odupirući se događajima za koje je sam kriv. Odlikuje ga svjesnost te hrabrost u prihvaćanju neizbježnog. Pasivno se stapa s posljedicama svojih odluka te priznaje besmislenost života u kojemu je uvijek morao djelovati potisnuto.

„Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono čega ne bi: odveć rano zamoren životom, samo čemer osjećam u sebi.” – Pismo majci

A ja sam isti. Srcem još sam isti.

Od svih ljudskih postupaka, samoubojstvo izdvajamo kao onaj najosobnije prirode. Nominalistički gledano, društvo označava samo skup više pojedinaca, a bilo koji od članova ne može utjecati na drugoga jer svatko sam bira svoju akciju, odnosno način djelovanja. S druge strane, realističko gledište zastupa misao kako je društvo itekako integrirano u život pojedinca te da se svi moramo prilagoditi postavljenim pravilima ako želimo biti prihvaćeni. Umjetnost pak oduvijek odstupa od normi, stoga tragični svršetci onih koji kreiraju umjetnost postaju tek njihov početak.

Iz primjera Jesenjina lako je zaključiti da samo potpuna sloboda i neovisnost duha vode do vječnog uspjeha – onoga koji ne može propasti kao ljudsko tijelo, već zauvijek opstaje. Stoga je njegovo samoubojstvo, kao oblik društvenog ponašanja, shvaćeno samo kao još jedan u nizu skandala koji su ga obilježili kao nesretnog stvaratelja. Njegove želje nisu mogle biti ostvarene u obliku u kojemu se nadao da će biti te je sve više tonuo u stanje anomije u kojemu nije bio ograničen normama. Ipak, iako nije doživio očekivane promjene nabolje, Jesenjin je potaknuo okolinu, a posebno mlađe generacije, na promišljanje o integraciji s društvenom grupom te o regulaciji, tj. kontroli individualnih poriva i želja.

Vrijedi li zbog okoline izgubiti sebe?

Mnogi bi rekli da je potpuno odustao od kontrole nad sobom, no istina je sasvim drugačija. Da bi dobio „dozvolu” stvaranja i života općenito, umjetnik ili bilo koji drugi pojedinac moraju biti integrirani u društvu. To znači da regulacija unutarnjih osjećaja, sukoba, motiva mora biti pod kontrolom i uvijek, rekli bismo, u drugom planu i u skladu s interesima većine. Naravno, takva nefunkcionalna težnja može dovesti samo do putpuna gubitka smisla života, a kao mali izlaz iz pakla javlja se buntovništvo. Dakle, buntovništvo nije rezultat dokazivanja, već gašenja želja, poriva i strasti, primjerice, alkoholom, te je to tzv. regulacija. Vrijedi li zbog okoline izgubiti sebe? I kako se uopće ograničiti od pritiska? Teško da će ikada biti razjašnjeno.

„Ja namjerno idem nepočešljan, s glavom ko petrolejska lampa nad ramenom, vaših duša tu bezlisnu jesen volim u mraku obasjat plamenom. Volim kada u me leti s bukom kamenje psovki, ko grad bure ljute, ja onda samo čvršće stisnem rukom drhtavi mjehur kose uzdignute.” – Ispovijest huligana

(Visited 489 times, 1 visits today)

Komentari