Anđela aka Tally Rayne: “Umorili smo se od galerijskih izlaganja, sterilnih prostora te sličnih gabarita”

Nepregledni svemir i njegovi svjetovi skrivaju posebne umjetničke duše koje svojim talentima nadilaze ono nadnaravno. Još veća sreća proizlazi iz spoznaje koliko su mlade i skromne. Skrivene daleko od očiju javnosti. Znajući za njihovu egzistenciju, poželiš ih razotkriti svijetu kako bi ih se prepoznalo i nagradilo za njihovo stvaralaštvo. Tally Rayne Adams, jedna  je od neobično posebnih i multitalentiranih mladih umjetnica koja djeluje na svakodnevnoj bazi. Ona oslikava gradske ulice, objekte, velike površine zidova, ilustrira, modelira i kreira, sve u svrhu osvještavanja modernog društva.

Projekt TTYL, njezin je zanimljiv i hvaljen konceptualni projekt koji progovara o realizaciji ideje o transformaciji socijalnog inženjeringa. Autorica stoji između publike i projekta kao filter koji vrši proces redefiniranja tekstualnih poruka iz mobilnog sadržaja u izložbene primjerke. To je svojevrsna vježba hrabrosti i povjerenja između publike i samog autora. Također, valja spomenuti njezin drugi projekt, F12, platformu koja koristi javni prostor za umjetničko izlaganje. Ovom prilikom, Tally Rayne Adams govori o svojim kreativnim postupcima, kako dolazi do ideja, te što sve uključuje njezina umjetnost.

Anđela, predstavi nam se u nekoliko rečenica.

Ovo mi je uvijek bilo najteže prvo pitanje, ali bez obzira na se to, zovem se Anđela i imam 23 godine. Od tih 23 otprilike 8 godina djelujem u području ilustracije i street arta. Stacionirana sam u Karlovcu gdje između ostalog radim kao art aktivist i volim ostavljati slike na cesti.

Tvoj alter ego, Tally Rayne (Adams), uključuje li drugo stanje tebe, tj. tvoju umjetničku stranu? I što ona sve donosi?

Oduvijek sam osjećala potrebu da odvojim dvije persone u sebi. Onu stranu kada ispijam kave s prijateljima, te onu nešto temperamentniju koja zapravo služi kao svojevrsni štit iza kojeg stvaram, ispisujem koncepte i visim po društvenim centrima. To mi je donijelo veću slobodu kao osobi, a s time mogućnost izbora u tome kroz što će me zajednica pamtiti ili promatrati.

Što te ispunjava u tvojoj umjetnosti? Postoji li nešto što bi voljela istaknuti?

Feedback publike mi je definitivno najbitniji. Razlog je zbog kojih se toliko trudim približiti ideju o community artu. Vjerujem u korelaciju između autora i zajednice jer se moraš s nečim povezati da bi funkcionalno postojao. Ponekad se radi o uništenom muralu, interveniranoj instalaciji, ponekad je priča puno ljepša, pa se netko nadoveže na ono što je izrečeno ili postavljeno u prostoru. Ono što vjerojatno najviše ističem je to da nisam nikakav tip proizvođača bez obzira na produkciju djela. Sebe stavljam u međuprostor gdje postajem samo filter za informacije. Onaj ‘talog’ koji ostane nakon filtriranja, to je obično moje likovno djelo.

Znajući da radiš na mnogobrojnim projektima, jedan o takvih je i platforma F12? Što stoji iza tog imena?

To je ‘baby’ projekt koji sam ove godine pokrenula sa svoje dvije drage prijateljice. Radi se o prvoj karlovačkoj mikroplatformi za razmjenu umjetnosti koja umjesto galerijskog, koristi javni prostor za izlaganje.

Tko su glavni inicijatori platforme F12?

Kao što sam spomenula ranije, riječ je o mojim bliskim prijateljicama. To su Anamarija Podrebarac i Alenka Mance. Ami (Anamarija), je fotograf i bavi se kinematografijom i brzo smo si kliknule na kreativnoj razini, te se u ključnim momentima počele družiti i surađivati zajedno na projektima. Mance (Alenka), je apsolutno sveprisutna ličnost u svakom aspektu mog života već dugi niz godina, a najviše pridonosi logistici i konceptualizaciji. Kao kolektiv se svi nekako međusobno nadopunjavamo, te sama ideja o platformi, započela je na stosatnim jutarnjim kavama.

Kakva su djelovanja uključena u nju i što njome zapravo poručujete?

Platforma F12 zapravo je osmišljena da bude primijenjena na našu lokalnu zajednicu. U Karlovcu imamo višegodišnju problematiku vezanu uz korištenje javnih prostora. Mnogo je kapaciteta napušteno i u lošem su stanju. Koristimo napuštene lokacije kao mikro izložbene prostore, i s time želimo da izložbe kao takve budu svojevrsni apel na potrebu za nezavisnim izložbenim prostorom otvorenog tipa. Postave koje izložimo publika može odnijeti kući, a svaki prethodno fotografski dokumentiramo. Težimo ideji deinstitucionaliziranja umjetnosti, vraćajući joj socijalnu vrijednost i primjenu. Umorili smo se od galerijskih izlaganja, sterilnih prostora te sličnih gabarita. Htjeli smo pokazati jednostavnost djelovanja u zajednici. Sve se svelo na jednostavnu ideju – napravi nešto i ostavi to na ulici gdje će biti dostupno. Između publike i rada na ovaj način ne postoji nikakav zid niti uvjet. Bitno je spomenuti da platforma služi kao element za povećavanje vidljivosti likovnog djelovanja u gradu u kojem je teško dobiti zid iliti prostor za mural.

Tvoja izlaganja na ulicama donose umjetničku slobodu interpretacije i svježinu. Reci nam kako je krenulo s time?

Iz ideje da se trebam odvajati od radova, da u nekom trenutku jednostavno moram maknuti produkt ispred sebe i zaboraviti da se dogodio. Dakle iz potrebe za novim početcima. Ali i iz lokalne problematike koju sam spomenula. Teško je dobiti legalnu javnu površinu za oslikavanje i rijetko se pruži prilika za nekim invazivnim djelovanjem, a i kada se ona pruži; u većini slučajeva tematski si ograničen. Ili te netko tamo traži skicu koju ni ne radiš sebi. Dakle ono što ti preostaje su neinvazivni oblici ulične umjetnosti, i vjerojatno su najbanalniji od svih. A krenulo je s nekolicinu ilustracija koje su se proširile na platna, kartone, grafike i male intervencije.

Postoji li neki tvoj najdraži umjetnički pokret? Projekt na koji si iznimno ponosna?

Što se tiče pokreta vjerojatno bih rekla neoekspresionizam. Trenutno nemam projekt na koji sam iznimno ponosna.

Ilustracije koje stvaraš vrlo su kolorističke i simbolične, te likovi na njima kao da dolaze iz drugih dimenzija. Jesu li ilustracije tvoji početci u kreativnom procesu ili su došli sasvim nenadano?

Ilustracije su nusprodukt ispijanja pive u kontroliranim uvjetima. Oduvijek sam bila zaljubljenik u ilustraciju kao takvu jer se tu radilo o tipu crteža koji je mogao smisleno pratiti neki kontekst ili priču. Neostvarena želja mi je ilustriranje dječjih slikovnica. Želim da moj rad pomaže u izgradnji kreativne logike.

Na čemu sve slikaš/crtaš? Preferiraš kakav poseban medij ili ti to uopće nije bitno?

Nekako najviše volim crtati na otpadnim komadima drveta i bilo čemu što nije papir te ima određenu dimenziju i teksturu. Ali načelno medij nije neki uvjet.

Što je s instalacijama? Baviš li se njima i koliko često?

Svakako, prostorne instalacije i intervencije također su dio mojeg djelovanja. Ne postoji neki određeni interval u kojem nastaju instalacije jer proces kreće od prostornog pitanja koje zahtjeva intervenciju. Prvo trebam vidjeti rupu u pločniku da bih ju ispunila ili potrebu za objektom u prostoru da bih ga tamo smjestila unutar nekog konteksta.

Postoje li i kod tebe maleni rituali kad si u kreativnom raspoloženju?

Postoje i te kako. Volim piti pivu i jako se puno kretati po prostoru dok radim. Nikada ne mogu raditi samo jednu stvar. Nestrpljiva sam i ne podnosim statiku. S time paralelno, pišem, sviram i u međuprocesu volim puno pričati s ljudima koji su sa mnom. Apsolutno uživam u hrpi podražaja dok radim.

Postoje li zajedničke kolaboracije s drugim umjetnicima i kako gledaš na to?

Postoje, ali uglavnom na internacionalnoj razini. Žao mi je što više toga nije moguće izrealizirati, ali unutar kolektiva iza F12, djevojke i ja međusobno surađujemo na nekoliko umjetničkih projekata. Sve je to stvar potrebe i vibre istovremeno. Smatram da je bitno izmjenjivati informacije, ali i detektirati polja u kojima si vizualno slabiji ili barem na konceptualnoj razini. Teško je bez međudjelovanja postići taj sklad svega.

Stojiš iza jednog neobičnog umjetničkog projekta naziva Projekt TTYL. On je, koliko sam stekla dojam, dosta interaktivan u susretu s današnjim društvom. Pojasni malo što je točno Projekt TTYL? I kako je nastala ideja?

Projekt TTYL konceptualna je realizacija ideje o transformaciji socijalnog inženjeringa u formu umjetnosti. Dakle, ovdje su me mjesec dana ljudi puštali u svoju intimu i slali mi screenshotove svojih osobnih razgovora koji su nakon toga bili izloženi u grafičkom kontekstu. Bila je to na neki način vježba povjerenja između mene i sudionika, a nastala je iz potrebe za dekonstrukcijom socijalnog inženjeringa kao elementa koji konzumira naše društvo i segregira ga.

Dosta si aktivna i usko surađuješ s karlovačkom udrugom KA-MATRIX. Ulaze li u to i umjetnički programi i interdisciplinarne prakse pod nazivom Hibridni grad? Ako bi nam pojasnila ulogu udruge.

Udruga za društveni razvoj KA-MATRIX postoji već više od 10 godina, a djeluje u područjima nezavisne kulture, novih medija, neformalnog obrazovanja i aktivizma mladih. Velik broj umjetničkih programa i edukacijskih radionica sprovodila sam upravo u suradnji s KA-MATRIXOM, koje uvijek nekako izdvajam od drugih organizacija zbog dugogodišnje suradnje i podrške koju su mi zapravo pružili. Čak i kada se posao makne na stranu, radi se o divnim ljudima s kojima je jednostavno i zbilja ugodno surađivati.

Čime se sve još baviš u slobodno vrijeme?

Vrtim poi na Maloj Sceni Hrvatskog doma gdje sam i član programskog vijeća i povremena pomoć na partijima. Osim toga sviram ukulele i imam neredovite probe glazbenog sastava, Marko i Anđela, gdje uglavnom smetamo susjedima ili sviramo iste pjesme iznova i iznova. Nedjeljom ujutro ritualno ispijam litre kave s kolektivom. Zajedno u svemu tome dogovaramo aktivnosti i programe.

Postoji li netko od umjetnika komu se diviš i što je tvoja primarna inspiracija?

Postoji cijeli niz umjetnika kojima se divim i imala sam takvu sreću da sam ih većinu i upoznala negdje u sklopu Medike ili našeg infoshopa. Ali van pitanja nezavisne kulture, postoji niz onih koji su me impresionirali mindsetom i pristupom. Za primjer uzimam Katu Mijatović (kojoj sam jednom prilikom putem Facebooka poručila “Vrhunski ste to odspavali”. Best moment ever).

Kakvi su ti planovi za daljnja stvaranja? Dolazi li skoro kakva nova izložba?

Imam nekoliko zanimljivih projekata do kraja ove godine i već razrađujemo koncepte za iduću. O izložbama mi je sada teško pričati, no ako se dogode, vjerujem da će biti negdje na cesti.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.