Ono što je najbliže pravdi (“The Killing of a Sacred Deer”, Y. Lanthimos)
Prije svega osam godina imena Yorgosa Lanthimosa i Efthymisa Filippoua bila su potpuna nepoznanica u svijetu filma. Njihova prva zajednička suradnja, Dogtooth, bila je apsolutno otkriće 2009 godine, a istovremeno odlično prihvaćena od strane publike i kritike. Film je osvojio dvije nagrade u Cannesu te bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku. Nakon njihovog prvog filma na engleskom jeziku The Lobster, prije dvije godine, svi su bili uvjereni da poznaju rad ovog dua koji je osvojio tri nagrade u Cannesu te dvije EFA nagrade. Ipak njihov najnoviji, četvrti zajednički projekt, The Killing of a Sacred Deer dokazuje nam da su se Filippou i Lanthimos tek zagrijavali te nagovještavaju da bi nam u budućnosti mogli predstaviti još mračnije, surealne drame s daškom crnog humora.
“Ovo je jedina stvar koju se mogu sjetiti da je najbliža pravdi”
The Killing of a Sacred Deer najjednostavnije bi se mogao opisati kao susret Euripidove Ifigenije u Aulidi s Hanekeovim thrillerom Funny Games, urađen Kubrickovskim audio-vizualnim zanosom. Film otvara uznemirujući ekstremni close-up otvorenog grudnog koša, te pulsirajućeg srca nad kojim se odvija operacija dok odlomak “Jesus Christus Schwedt am Kreuze“ Schubertovog djela “Stabat Mater u F minoru” ledi krv u žilama.
Potom gledamo figuru u bijelom mantilu kako hoda beskrajno dugim osvijetljenim hodnikom. U pitanju je doktor Stephen Murphy (Colin Farrell), renomirani kardiolog. Stephen živi ugodan život u predivnoj kući u dobrom dijelu grada, sa svojom obitelji koju čine njegova predivna žena Anna (Nicole Kidman) te njihovo dvoje djece, dvanaestogodišnji sin Bob (Sunny Suljić) i četrnaestogodišnja kćer Kim (Raffey Cassidy).
Stephenov život doima se u savršenom skladu, toliko da doktor čak pronalazi vremena za šesnaestogodišnjeg Martina (Barry Keoghan), bistrog mladića zainteresiranog za medicinu, prema kojem se ophodi kao prema vlastitom sinu. Ubrzo postaje jasna neprirodnost njihovog odnosa, koji je zasnovan na smrti Martinovog oca, nekadašnjeg pacijenta doktora Murphya. Doktorov savršeni život siguran je sve dok nesvjesno igra po Martinovim pravilima, ali već na prvu učinjenu grešku Martin odlučuje da jedina pravda za smrt njegova oca je smrt jednog od članova Stephenove obitelji.
“A jedan moj život da spriječi sve to? Kakva je to pravda?” – (Eu. I.A. 1391)
Već u samom sinopsisu moguće je primijetiti ogroman utjecaj Euripidove tragedije Ifigenija u Aulidi. Drama čak biva direktno spomenuta u jednoj sceniu filma, kao domaći zadatak koji Kim priprema. Prema tragediji, Agamemnon loveći slučajno ubija svetog jelena, koji je pripadao Artemisi, grčkoj boginji lova i divljih životinja. Boginja stoga odlučuje da jedina pravda za smrt njenog jelena jest smrt Agamemnonove kćeri Ifigenije. Zanimljivo je vidjeti da Lanthimos svojim likovima daje znanje grčke tragedije te ih usmjerava da rade usporedbu s vlastitom kobi. Ifigenija u Aulidi ostaje samo na razini uzora, jer znanje koje posjeduju likovi omogućava im priliku da se pokušaju spasiti od Martinove srdžbe te promjene finalni ishod svoje tragedije.
Dok su filmovi Dogtooth i The Lobster bili smješteni u surealne svjetove u kojima je ljudska interakcija bila stvarna, Lanthimos ovog puta gradi izopačenost filma invertiranjem vlastitih metoda. Likovi filma The Killing of a Sacred Deer ostaju u stvarnom svijetu, a njihova interakcija postaje surealna te zbog toga neugodna za gledanje. Promatrati kako doktori nisu u stanju otkriti uzrok iznenadne nepokretnosti Kim i Boba izazivaju jezu. Agoniju dodatno produbljuje to da je doktor Stephen prinuđen povjerovati kako je šesnaestogodišnji Martin “zlom kobi” izazvao nepokretnost njegove djece. Svakako vrhunac groteske je Martinov zahtjev da Stephen ubije jedno od djece kako bi drugo ponovno postalo pokretno.
Audio-vizualna isijavanja, očiju širom zatvorenih
Surealna tragedija s elementima crnog humora, ipak je bilo nešto što se moglo očekivati od suradnje Lanthimosa i Filippoua, stoga je napredak u izgradnji vizualnog identiteta filma posebno vrijedan spomena. Mada se u prethodnim radovima mogao osjetiti utjecaj Kubricka (kao i nekolicine drugih filmskih velikana), film The Killing of a Sacred Deer doima se kao apsolutni omaž velikom redatelju. Na samoj površini tu je život Stephena Murphya i njegove žene Anne, koji u mnogome podsjeća na Williama i Alice Harford iz filma Eyes Wide Shut. Zabave koje posjećuju, njihov seksualni život, njihova kćer, sve ostavlja dojam da je u pitanju ista obitelj. Naravno tu je i Nicole Kidman koja igra ulogu doktorove žene u oba ova filma.
Tu je zatim one point perspective, možda najprepoznatljivija tehnika u Kubrickovim scenama hotelskih hodnika u filmu The Shining. Ova kompozicijska tehnika daje filmu The Killing of a Sacred Deer dubinu koja istovremeno ostavlja dojam snovitosti, ali i hladnoće natprirodne situacije koja obuzima likove. Sama tehnika ipak nema posebno jak utjecaj bez Kubrickovske kamere koja glatko klizi kroz skučene zatvorene prostore, u ovom slučaju kroz hodnike bolnica ili luksuznog doma obitelji Murphy.
Lanthimos, po uzoru na Kubricka, za svoj film bira glazbenu pozadinu koja je kombinacija kompozicija klasične glazbe, ali i moderne muzike. Melodije Hansa Pfitznera i Franz Schuberta grade snovitu podlogu dok Joe Smith & The Spicy Pickles i Elle Goulding unose sablasnost i nelagodu svojom konvencionalnošću.
Groteskne duše mehaničkih karaktera
Ipak najjači adut filma glumačka je postava koja uspijeva usaditi emocije u Lanthimosove intencionalno mehaničke karaktere. Colin Farrell gradi svoju glumu na tragu prethodne kolaboracije s Lanthimosom na filmu The Lobster. Tako ovoga puta od njega dobivamo dosta suptilniju izvedbu, u kojoj ni trenuci “Lanthimosovog logičkog dijaloga” ne doimaju se napadno. Nicole Kidman uspjela je vratiti šarm i emocije u svoju glumu, koju od nje nismo vidjeli već dugo vremena. Njena izvedba donosi seksepil i prizemljenost, koje smo mogli vidjeti u filmu Eyes Wide Shut, dodajući na to sve dozu zrelosti u svoju protagonistkinju.
Impresivno je vidjeti da mlada glumačka postavka u vidu Raffey Cassidy, Sunny Suljić i Barry Keoghan ne zaostaju za velikim glumačkim imenima. Keoghan od prvog kadra u kojem se nalazi uspijeva prenijeti nelagodu na gledatelje, prikazati težinu odnosa Bena i Stevena. Njegov lik nosi više sablasnosti u govoru tijela, koji glumac uspješno izvodi te hladnim facijalnim ekspresijama nego samim dijalogom. Cassidy i Suljić, koji su još uvijek djeca, uspijevaju nas uvjeriti u morbidnu tranziciju koju njihovi likovi u filmu dožive.
The Killing of a Sacred Deer istinski je vrhunac stvaralaštva Lanthimosa i Filippoua. Dvojac nije upao u kolotečinu repeticije svojim četvrtim radom nego nam ponudio nešto novo i drugačije u čemu je moguće osjetiti ozbiljan razvoj u odnosu na prethodne radove. Upravo zbog toga gledatelji bi mogli biti podijeljeni na one koji su očekivali konvencionalni film Yorgosa Lanthimosa i na one koji će znati prepoznati i cijeniti filmski razvoj oba filmaša. Sve u svemu, oni koji se odluče pogledati film očekuje dva sata obuzetosti konstantnom nelagodom proizvedenom formalnošću stvarnosti u kojoj se odvija nevjerojatno teška surealna partija utilitarističke etike.
