novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija – “Yes, I’m A Witch Too” (Yoko Ono): Yoko (N)Ono, a mogla je biti Yoko Yesyes

Foto: facebook.com/yokoonopage
Vrijeme čitanja: 4 minute

Kao što ste se već više puta mogli uvjeriti, mi na Ziheru, pogotovo u glazbenoj redakciji, obožavamo punove. Tako da svaki put kada vidimo i najmanju priliku za (loš) pun, objeručke je prihvatimo. Neću lagati, i sam sam jedan od najvećih obožavatelja umjetnosti okretanja riječi i igre sa značenjima pa se prilikom izdavanja ovog albuma prvo rodio pun, a tek zatim poriv za pisanjem recenzije. I nije mi žao jer sam imao prilike čuti jedan zbilja solidan album koji bih, da se nisam zarazio gotovo nemjerljivom ljubavlju za punove pridruživši se Ziheru, vjerojatno u potpunosti izignorirao. Poticaj za slušanje glazbe meni samom zbilja dolazi od najnasumičnijih izvora, a ovo je samo još jedna potvrda.

Pojam umjetnosti za Yoko Ono uvijek se uvelike razlikovao od onoga svih nas, ostalih smrtnika. Za početak želim podsjetiti na njen preformans koji ju je i proslavio. Radilo se o preformansu u kojem je, tada još mlada Yoko sjela u koncertnu dvoranu u Kyotu, pred sebe postavivši oštre i potencijalno smrtonosne škare dopustivši ljudima da priđu te režu komade odjeće s nje. Ovaj preformans Yoko je održala 1964. godine za vrijeme Hladnoga rata čime je željela da ljudi prestanu ratovati te da sve svoje frustracije iskale na njoj. Ovaj, kao i niz drugih preformansa koje je Yoko predstavljala kroz godine, dočekani su na istu tu oštricu koju je Yoko dala drugim ljudima u ruke s ambicioznom idejom postizanja svjetskog mira. U svakom slučaju, ironičan efekt. No kada je riječ o glazbenoj umjetnosti, ova razlika u distanci Yoko – svi ostali dosezala je svoje maksimume.

Ovdje želim istaknuti jedan performans novijeg datuma kada je Yoko stala za mikrofon u muzeju i za sve je prisutne zdušno i neartikulirano urlala gotovo dvije minute. U ovu kategoriju spada i već legendarni koncert iz 1969. godine kada je Yoko izašla na binu zajedno sa svojim mužem Johnom Lennonom i jednom povećom bilježnicom u rukama, no na cijelom nastupu Yoko nije “otpjevala” nekakav tekst ili riječi. Ona je cijelo vrijeme vrištala hrpu samoglasnika. Što piše u toj jebenoj bilježnici, pogađam nešto poput ‘AAAAEIIIOOOOUUUUU!’ i to kroz cijelu bilježnicu veličine jedne solidne knjige. O muzičkoj djelatnosti Yoko Ono teško je stoga reći bilo što suvislo. Ponajviše zato što je uvelike bježala kritikama i napadima jer su njeni performansi postajali toliko avangardni i nerazumljivi da su se ljudi ogradili od kritiziranja nečega takvoga jer jednostavno nisu razumjeli. Nisu mogli razumijeti. Ne bih ih ni krivio ako nisu niti htjeli razumijeti. Sve u svemu, poznavajući Onine glazbene afinitete, zaintrigiralo me kada sam čuo vijest da Yoko izdaje novi album te sam pohrlio čuti što je to Yoko ovoga puta spremila za sve nas. Krajem veljače najpoznatija vještica na svijetu izdala je album naziva “Yes, I’m A Witch Too”.

Riječ je o remix albumu sa sedamnaest pjesama koji je nastao u suradnji s drugim glazbenim umjetnicima, od kojih su neka jako velika imena glazbene industrije poput Mobyja, Portugal. The Man, Death Cab For Cutie ili Peter Bjorn and John. Upravo zbog suradnje s velikim brojem glazbenika iz najrazličitijih žanrova na albumu ima jako puno glazbenih pravaca, a sve ih u jednu cjelinu ujedinjuje glas Yoko Ono. Koliko znam, Yoko na ovom albumu nije aktivno sudjelovala, već su glazbenici remixali njene stvari koje je ona zatim sklopila u jednu cjelinu naziva “Yes, I’m A Witch Too”. Ovaj album nešto je slično kao njen preformans sa škarama o kojem sam već nešto rekao, samo nešto manje invazivan. Našlo se ovdje zato i nešto rocka s ponešto jačim zvukom gitare, poput jednog od mojih osobnih favorita, pjesme s genijalnim nazivom Approximately Infinite Universe (originalno je izdana 1973. na istoimenom albumu) koju je remixirao Blow Upili pak Move On Fastremix Jacka Douglasa čiji početni riff malo vuče i prema onom svima poznatom i voljenom Beatles zvuku.

Ima tu i remixeva koje su srodniji disco zvuku poput She Gets Down On Her Knees koji su za Yoko napravili Penguin Prison, ali i nekih techno stvari kao Wouldnit Davea Audea ili Hell In Paradiskoju je napravio Moby. Zbog toga nisam siguran koliko Yoko zaslužuje da se potpiše na ovaj album, no poznavajući Yoko, kako je već i veliki broj puta pokazala, njoj ništa ne može stati na put. Bilo kako bilo, ovim uratkom Yoko je pokazala kako se njeni radovi mogu uspješno uklopiti u velikom broju glazbenih žanrova i to usprkos već osmom desetljeću života i zahvaljujući svojem glasu kojeg može tjerati od energičnog izderavanja do zanesenog šaptanja.

Foto: facebook.com7yokoonopage
Foto: facebook.com/yokoonopage

Ono što me najviše smeta na ovom albumu je to što su glazbenici od kojih sam najviše očekivao zapravo dali najmanje, a neka imena koja nisu toliko zvučna nose cijeli album na svojim leđima. Ne znam koji je tomu razlog, ali ovi prvi kao da nisu jednako ozbiljno ušli u projekt. Zato kroz cijeli album postoji ta borba ‘manjih’ i ‘većih’ imena, boljih i lošijih pjesama. Kao i na svakom albumu uostalom, ali ovdje je taj sukob stavljen u prvi plan budući da je ovo uradak koji se sastoji isključivo od remixova. Ova mi situacija stoga izgleda smiješno. Ja si to zamišljam kao da je Yoko odlučila ponuditi suradnju npr. Mobyju, a on to nije mogao odbiti jer je u jednu ruku ipak cool surađivati sa ženom Johna Lennona, a u drugu, na kraju krajeva, to je ipak samo Yoko. Suradnja s Yoko je stoga kao ona stvar koju svi imamo u životopisu – koju je jako dobro imati, ali je nikome ne želimo reći. Tako naposljetku i zvuči cijeli album – sukob onih kojima će suradnja s Yoko biti tek jedna izuzetno sporedna točka u životopisu i onih kojima će biti jedna od glavnijih.

Zato su pjesme takve kakve i jesu. Najveće moguće sranje od pjesme, ne samo na ovom albumu, već i u jako dugo vremena napravio je Moby, a zatim redom remixevi Portugal. The Mana, Death Cab For Cutiea i Petera Bjorna i Johna spadaju na samo dno top liste pjesama s ovoga albuma. Na samom vrhu su spomenuti Jack Douglas, Blow Up, ali također i Sparks sa svojom Give Me Something koju goni odlična melodija, zatim Miike Snow koji se razigrao u svojem djelu Catmanali i već spomenuta disco pjesma She Gets Down On Her Knees. Zbog svega toga ovaj album mi više liči na sabotažu nego na album. Nebalansiranost je očita i jako teško podnosiva, a ako je vjerovati mojim detektivskim sposobnostima, onda i izuzetno glupa. Ovako je nakon svega nastao jedan veoma prosječan album, a mogao je biti i znatno više, zbog čega sam se na kraju i odlučio za ovaj naslov recenzije.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari