Patologija ženskih odnosa (“Herbstsonate”, I. Bergman)
Svoje je posljednje djelo namijenjeno velikom platnu švedski redatelj Ingmar Bergman 1978. godine posvetio podjednako jakoj i mučnoj studiji žene. U komornoj atmosferi švedske kuće okupio je tri velika skandinavska lica, Ingrid Bergman, Liv Ullmann i Lenu Nyman, gdje ih je suočio s naličjem javnog uspjeha – s privatnom, obiteljskom tragedijom. Na redateljskom je i scenarističkom planu Bergman posegnuo duboko u psihu ženskih osjećaja i odluka, odraženih u bolnim dijalozima i krupnim planovima lica protagonistica čija se nesreća kao klupko razmotava do posljednje scene filma. Upravo je otkrivanje uzroka nesreće i život s njenim posljedicama tematsko središte ovog filma, dirljivog naziva Jesenja sonata.
Majke i kćeri
Charlotte (Ingrid Bergman), ostarjela pijanistica svjetskog glasa, nakon smrti ljubavnika odlazi u posjet kćeri Evi (Liv Ullmann) koju nije vidjela sedam godina. Njena je kći u to vrijeme proživjela više nego što bi ijedan roditelj smio, rođenje i smrt vlastitog djeteta kojeg baka Charlotte nikad nije vidjela, vječno zauzeta svojom karijerom koncertne pijanistice. Eva je na takav odnos navikla i naoko ne mari previše pa poziva ožalošćenu majku u rodni dom da provede s Evom i njenim suprugom neko vrijeme u dragom društvu i miru. No krhki privid složnog odnosa počinje pucati već prilikom prvog susreta kada Eva obznanjuje majci da u kući stanuje i Helena (Lena Nyman), Charlottina mlađa kći koja boluje od teške degenerativne bolesti zbog koje ju je majka davnih danas smjestila u instituciju kako se ne bi morala suočavati s njome.
Postepeno razotkrivanje
No prije nego Eva prizna majci grozomornu težinu njihova odnosa, redatelj nizom vješto postavljenih detalja stvara uvertiru koja postepeno izoštrava istinu o majci i kćeri. Tako nas u samu radnju, koja odiše snažnom kazališnom atmosferom, uvodi rušenjem četvrtog zida. Evin se suprug, naime, obraća gledatelju, opisujući svoju suprugu s mnogo ljubavi, osjećaja kojeg ona, međutim, ne može prihvatiti. Bergman ne nudi daljnja objašnjenja, već nas upoznaje s toplom i predanom Evom koja pismom poziva majku na boravak, a zatim u detaljima poput zastarjele i nehajne odjeće i naočala sakriva Evinu ljepotu, ukazujući kako mladoj ženi površna slika očito nije važna.
S druge strane, vidno ostarjela Charlotte po dolasku brižljivo čuva ostatke nekadašnje ljepote, što je uz karijeru jedini bitan aspekt njenog života i prezentacije drugima. Da je to uistinu tako, majka potkrepljuje svojim neugodnim reakcijama. Primjerice, nakon što sazna da je u kući i njena mlađa kći Helena čije joj postojanje predstavlja teret i zamor, Charlotte istog časa požali što je uopće došla, a kada joj Eva blago spočitne neki bitan trenutak kojem nije prisustvovala, majka se odmah dosjeti točnog koncerta i djela koje je u tom trenutku izvodila. Tragično je da od količine frustracija koje je Eva naposljetku sasula majci u lice, nije ni došla do činjenice da je majka u bližoj prošlosti propustila život i smrt svog jedinog unuka. Naprosto se u jednoj noći toliko gorčine valjda nije dalo fizički ni psihički obuhvatiti.
Grčeviti odnosi unutar četiri zida
Dugi i statični prizori noćnog razgovora majke i kćeri koji obiluju zahtjevnim replikama i krupnim planovima ni u jednom trenutku ne dobivaju patetičan ton koji je lako zamisliti u spomenutim okolnostima. Redatelj nije štedio Ingrid Bergman i Liv Ullmann iz kojih je izvukao odjeke njihovih osobnih drama na privatnom planu. Ostarjelo lice velike Ingrid Bergman iznjedrilo je dvostrukost Charlottina karaktera, dive u javnosti čija se cijena uspjeha odrazila na životima njene zanemarene obitelji. U liku Charlotte postignut je paradoksalan spoj ljudske monstruoznosti uzrokovane opet nekim zapletenim i lošim odnosima iz njene prošlosti. Paralelno Liv Ullmann postepeno otpušta Evinu gorčinu koju je Eva i od sebe same dugi niz godina skrivala. U susretu s majkom njena trauma, u početku naznačena tek detaljima, na koncu izrasta u tragičnu priču u punom smislu te riječi.
Mlađa sestra Helena, u teškom stadiju degenerativne bolesti, svedena je na lajtmotiv – živi podsjetnik majčina nemara i nedostatka ljubavi. Potresna gluma Lene Nyman povremeno se javlja kao krik, kao potisnuta reakcija koju klaustrofobični zidovi obiteljske kuće nastoje prekriti. Helena je najočitija posljedica izbora i slobode koju si je Charlotte priskrbila, na uštrb svojih bližnjih pa njena povremena pojava, uza svu silu drugih posljedica, dovodi gledatelja pred zid i pitanje mogu li se toliki propusti ikad nadvladati i oprostiti.
Jesenja sonata ogoljuje negativnu i krhku stranu ljudskog, ženskog lika. Učinila je to 1978. godine, a čini i danas. Dokazuje nam to interes kazalištaraca koji su, na čelu s redateljicom Anom Tomović, u riječkom HNK-u Ivan pl. Zajc postavili istoimenu predstavu u kojoj lik Charlotte utjelovljuje Mira Furlan. Predstava se izvodi od 12. siječnja ove godine, a svi koji se dosad nisu imali prilike upoznati s filmskim predloškom ili bi ga se rado prisjetili, mogu to učiniti 17. i 19. siječnja u Art-kinu Croatia u kojem će se osim prikazivanja filma, održati i Okrugli stol “Jesenja Sonata – na filmu i u kazalištu.”
