Recenzija – Pisma Posejdonu: Jedan od ljepših primjera čovjekova odnosa s bogom
“Oprezno polažem ruku na kamen. što osjećam? Hladnoću, i vrijeme.
(…) Možda si me vidio? Običnog smrtnika na jednoj od tvojih obala, čovjeka koji pleše po tvojoj kreaciji nastojeći ne izgubiti ravnotežu, koji se saginje i čupa kamen iz stijenja te ga odnosi kući kako bi razmišljao o tebi, o tebi i o sudbini bogova i ljudi, i u tišini svoga doma još jedanput podiže taj kamen, kao da držeći tu skamenjenu hladnoću u svojoj šaci drži i vrijeme.” – Posejdon XIII
Nije teško pronaći dio ove knjige koji biste citirali, jednako dobro je predstavlja svako poglavlje kao i bilo koja rečenica, čak izvađena iz konteksta. Muza do muze, razmišljanja čovjeka koji se, mislim s pravom, zaputio drito na Parnas, nakon što si ga je sam stvorio iz Zemlje. Tekstovi su dijelovi dnevnika, sastavci o proljeću iz osnovne škole, putopis, memoari, eseji, prepucavanja s bogom za kojeg ne znamo da li čuje, duhovno poniranje u konverzaciju s istim i guranje mu pod nos kamena, stolca i Cezannea i Mediterana.
Motiv koji se provlači kroz svaku priču jest «zagonetka vremena». Ne samo u razgovoru s «mrtvim» bogom, za kojeg se pisac pita da li još postoji, ili bogovi prestaju postojati nakon što ljudi prestanu vjerovati u njih. Vrijeme se analizira kroz starost dolomita, kroz «zaustavljenu dokolicu» fotografije, u posjetu Nagasakiju, propitkivanjem umjetničkih djela na autoru svojstven način i, naravno, u prirodi.
Autorovi pristupi analizi su različiti, u dodiru kamena osjeća vrijeme i njegovu starost, u promatranju ribe, svjestan starosti njene vrste, pita se je li toga svjesna i ona. Upušta se u pričanje i prepričavanje povijesnih događaja na način na koji ih je on shvatio, forsirajući na nas njihovu stvarnost i neupitnost, nagađajući o činjenicama kojih je sigurno bilo, no nisu nigdje zapisane. Tako opisuje Odisejeva putovanja i ono što je on mogao ili morao osjećati, tako se dotiče Becketta koji u muzeju zuri u Rubensa.
Pisma Posejdonu, zbrika kratkih priča-pisama, pisana je četiri godine. Cees Nooteboom, nizozemski pjesnik, pisac proze, eseja, putopisa i novinar, više je puta nagrađivan i više puta razmatran za Nobela. No bitno je nazvati ovog autora i putnikom. Putuje neprestano, pa tako i u ovoj knjizi, koja počinje u Münchenu, kreće dalje do Francuske, Španjolske, Kolumbije, Japana.
Doživljaj pisama upotpunjen je drugom polovicom knjige, gdje se nalaze popratne bilješke, objašnjenja, citati, izvori i fotografije za skoro svaku priču. Ono što bi se možda izgubilo za našu interpretaciju, a navođenjem uništilo sklad pisama, uz ovakvu pratnju postaje dohvatljivije. Možda se na trenutke nađemo u vrlo sličnoj situaciji kao što je bila ona koja je inspirirala autora.
“Onaj tko je napisao priču zna za koga piše, za ljude koji nakon čitanja na trenutak nesigurno pogledaju u nebo da provjere je li istina ono što piše, širi li se svemir doista tu uz nas, dok večeras sve djeluje tako mirno.
(…) Pisac se vraća na svoju prvu poredbu, na kruh s orasima. lakše je shvatiti da raste kruh nego da se to isto događa sa svemirom.” -Krvavi mjesec
