“Plastic Hearts” (Miley Cyrus): Najsjajnija pop rock zvijezda današnjice
U studenom prošle godine izašao je „Plastic Hearts”, dugoočekivani (rock) album Miley Cyrus. Dogodilo se konačno sveobuhvatno glazbeno priznanje koje zaslužuje odavno, a u fokusu je glazba, ne provokacije.
Naravno, da se mene pita, iste provokacije nikad nisu bile suvišne ili nepotrebne, jer svaka od njih imala je cilj demistifikacije ženske seksualnosti i promoviranja progresivnih ideja te kreativnosti. Miley Cyrus u razdoblju snimanja albuma doživjela je štošta (i dobrog i lošeg) i stvoren je najbolji album njene karijere. Ona sjaji kao najsjajnija pop rock zvijezda današnjice.
U travnju 2020. dogodilo se ono što svaki umjetnik mrzi, a to je curenje novih materijala. Bespućima interneta proširilo se nekoliko demo snimaka i LQ verzija gotovih pjesama s novog izdanja. Između ostalog i suradnja s Blink 182, I Really Wish I Hated You, koja se nije našla na konačnom izdanju. Dio pjesama ostao je isti, s možda kojim izmijenjenim naslovom. Već tada izlizao sam sve što je izašlo, nadao se da ću neke pjesme uspjeti čuti HQ, a druge zaboraviti. Miley je čula moje želje.
Sav bunt Miley Cyrus
Mnogi ju pamte po beskompromisnim i snažnim izjavama, „bolikuričnom” stavu i upečatljivom, promjenjivom stilu. Neki ju pamte po izvrsnim obradama raznih modernih pop i rock klasika. Međutim, ja ju pamtim najviše po skladanju i pisanju. Miley Cyrus tip je umjetnice bez proračunatog komercijalnog cilja pri stvaranju izdanja (barem ne od kad je odbacila lik Hannah Montana). Slično kao i Halsey, ono što proživljava, diktira kako karijera teče, a tako se pjesme i pišu. Automatski tu je i njena medijima uvijek zanimljiva priča.
Novi album je kombinacija ljubavnih (ne)zgoda zadnjih godina, razumijevanja kompleksnosti vlastite ličnosti, života same sa sobom, površnosti slave. Već od prve pjesme WTF Do I Know, znamo što nam se sprema. Njen bunt sveprisutan je izdanjem, opravdan, zavodljiv, konkretan i čvrst. „I’m the type to drive a pick-up through your mansion, I’m completely naked, but I’m making it fashion”, i krećemo. Izravan, malo žešći, bezobrazan rock refren, očajne slike u kiticama, slažu dostojanstven i iskren uvod u album.
Kasnije u izdanju dolazi dinamitna, meni omiljena na izdanju, Gimme What I Want. Riskantna, nekomercijalna, komercijalnog zvuka, traži, ali daje. „I don’t need a future, I don’t need your past, I just need a lover, so gimme what I want or I’ll give it to my (self)”, Miley će na golemom refrenu, preko gumenog basa i razornih kickova.
Mnogi su probali, ali rijetkima uspije. Miley vodi, u svakom smislu te riječi. Čuješ, shvatiš, primijeniš ili ne, ali ne tražiš razloge, jer ovdje ništa nije suvišno ili ovlaš. Hit singl koji to neće biti.
Sve sam što kažu da jesam
Već s prvom pjesmom dobiva se dojam određene gorčine, svjesnosti svojih slabosti i pogrešaka. Analiza se nastavlja još dublje na naslovnoj Plastic Hearts. Nabacani dojmovi, pozivaju na čisti, prosti osjećaj živog, u brlogu izbezumljenosti bogatstvom i svjetlima velegrada, prolaznosti slave. Miley govori o svojim prevrtljivim raspoloženjima, gardu, nedostupnosti.
Uslijedit će nježniji rock trenutak, više-manje akustična Angels Like You. Pristup ljubavi kroz album je koncizan i bolno iskren. U glavi se postavlja pitanje koliko je to teško slušati onome kome je posvećeno. Tekst je jedan od ljepših ljubavnih koje sam čuo u dugo vremena. Proživljen, ljubavan, poetski sagrađen, pamtljiv, tužan, s dovoljno referenci i udaraca. „Baby, angels like you can’t fly down here with me”. Fuck. Predviđam koncertni favorit među fanovima i pjevanje uglas. „I’m everything they said I would be”.
Radio stanicama prevladava patetika
U pop industriji nismo navikli slušati tekstove i perspektive onih koji slamaju srca, a još manje na ovako pošten način kao što je to odradila Cyrus. Radio stanice su prepune molećivosti, skrivene podređenosti, kvazi romantike i površnog seksa te, ne mogu vjerovati svojim očima da ću ovo napisati, patetike.
Miley za to zaboli na svakoj pjesmi osim na sljedećoj. Prisoner je, pretpostavljam, bila svojevrsni dug diskografskoj kući. Koliko god da trenutno štujem lik i djelo Due Lipe, osobno mi je njihova zajednička pjesma Prisoner najmanje zanimljiva na albumu.
Čudno, Miley je izjavila kako je upravo ova pjesma njoj najjača. Ako tražimo tzv. banger, možda. Kontra toga, Prisoner je klasična pop-rock numera koja zvuči ubrzano, usiljeno, prazno i već negdje poslušano (upravo zato što je riječ o sempliranju pjesme Physical Olivije Newton-John). Ističu se vokali, posuđeni faktor pamtljivosti djeluje, hit je stvoren, ali neće potrajati.
Spot je najzanimljivija stvar u cijeloj priči. Podrška djevojkama u svakom smislu, uvijek i zauvijek, u nadi za boljom pjesmom.
Midnight Sky
Gdje da krenem? Riječ je o najboljem prvom singlu Miley Cyrus do sad. Utemeljen je sentiment, ljubavne priče sumirane su u neuništiv stav koji potvrđuje i njen brend. Midnight Sky onaj je trenutak u kreativnom životu umjetnika kada sve dođe na pravo mjesto. Samoća, ego, suočavanje sa sepstvom, spoznaja.
Refren je velik, pjesma postaje njen vječan potpis, a glas zacementiran kao autentičan, svjež, drugačiji i poželjan. „Ooh, you know it’s true”. Dobiva se dojam neke čari Princea, živog arena rocka, euforije, prelijepljene preko ulaštene produkcije. Ovaj uspješan disco-pop singl izvela je nekoliko puta uživo na raznim TV gostovanjima i nagradama. Svaki nastup bio je bolji od drugog.
Na Deluxe izdanju albuma nalazi se i „remix“ sa Stevie Nicks i njenom pjesmom Edge of Seventeen, čiji je sample i korišten u Midnight Sky. Miley je sama režirala spot i, uz ograničenja koja u show biznisu donosi pandemija, apsolutno rasturila.
Legenda, jedna, druga, treća
Privlačnost „Plastic Hearts“ leži, svakako, i u suradnjama. Pazite sad ovo, uz Duu Lipu i Stevie Nicks, tu su Billy Idol i Joan Jett. Suradnje s legendama započinje žestoka, drska, pitoreskna Night Crawling. Bit će uistinu tužno ako ovo ne dobije spot i tretman singla. Cijelih 15 minuta spota, da budem naivan. Uz motive noći, očaja, zaluđenosti, inspiracije, recimo da Cyrus i Idol pošteno podivljaju na ovoj pjesmi. Billy je savršeno vjeran sebi, Miley isto fura svoju briju i surađuju nepogrešivo. Htio bih ovo čuti uživo.
Joan Jett smjestila se na pjesmi Bad Karma, kao stvorenoj za njih dvije. Hvalospjev pogreškama, vlastitoj indolentnosti, iskorištavanju ljubavi, uživanje u negativi. Jedna od najzabavnijih i posebnijih na albumu. „I’d rather just do it, then I’ll think about it later, Kiss me, bad karma, uh”, dovoljno.
Kao scena u filmu, Jett i Cyrus u glavnim ulogama, 200 km/h ravno u propast, ali samo opušteno. Ovdje srećom ništa ne gubimo, samo dobivamo. Spomenuti „uh”, vitalan je dio pjesme i pamtljiva mantra koja ostaje u glavi danima. „Uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh”, pomišljam na Jay Z-ja i slične mu te njihovu upotrebu „Uh!”. Kužite? Cure su to odradile puno bolje. Cool, ajmo dalje.
Potresi i kemija s Markom Ronsonom
Kad se dogodio zadnji grozni potres bio sam na godišnjem. Cijeli tjedan nisam naročito dobro spavao, ali zahvalan sam, svi moji i ja smo dobro prošli. I imao sam što slušati. „Plastic Hearts” tako dalje donosi predivnu High, nakon Bad Karma, drugu suradnju s Markom Ronsonom na izdanju. High, kao i Angels Like You donosi nježniju rock stranu, akustične emocije i priznanja. Poput Prisoner poziva na manjak razuma u visokoj zaljubljenosti ili porazima. „And I don’t miss you, but I think of you and don’t know why… I still feel high”, Miley još jednom odaje počast svojoj ljubavi.
Naime, tužno, ali ovu ću pjesmu zauvijek pamtiti po spomenutom potresu od prije par tjedana. Po početku pjesme razmišljao sam bih li pomaknuo dio namještaja da usišem ili se uputio u kupaonicu. Srećom, vjerujte mi, srećom, odlučio sam se za prvo. Negdje na prvom refrenu uz pjevanje u sav glas shvatio sam da uši čuju nešto što nije dio pjesme. Počele su padati kovanice s polica i sudarale su se prazne boce piva u ormaru. Spuštam slušalice, sav još u svojim emocijama, ljuljajući se drhtećih nogu razmišljam o tome da nemam pojma koji mi je nosivi zid u stanu.
Miley Cyrus i Mark Ronson ranije su surađivali na bezvremenskoj Nothing Breaks Like a Heart iz 2018., a u zadnjim im studio sesijama, snimili su Never Be Me. Ronson je briljirao aranžmanom, a Miley stvorila priliku album upotpuniti još jednom moćnom ljubavnom baladom.
Na albumu se našla i cinična, sarkastična Hate Me. Zamišljam neku narodnu na ovaj tekst, neka poruka mrziteljima. Smijeh. Pjesma je sprdanje i pljuska medijima i tabloidima koji ju vole blatiti, s dosta crnom porukom, „I wonder what would happen if I die (…) Maybe that day you won’t hate me”. Golden G String, zadnja, kontempliranje je života i introspekcija, Miley najvažnija, slušatelju (pretpostavljam) prolazna.
Sjaji Miley, sjaji
Neupitno njen najbolji album „Plastic Hearts” bolji je čak i od divnog „Younger Now”, koji mu je donekle utabao put. Ona je ovdje na svome, zadovoljna, snažna i mudrija nego prije. Također, radi se o jednom od najboljih pop rock izdanja godine.
Komercijalno neprepoznat, album se nije proslavio, što nažalost, nije neuobičajeno za nju. Preko bare se dogodio problem u distribuciji fizičkih izdanja. Na sam crni petak kada je album izašao, izdanja nisu bila dostupna za kupovinu. Međutim, Miley je ponosna vlasnica višetjednog broja 1 na američkoj rock ljestvici albuma bez obzira na spomenuto.
Za kraj vam linkam popis recentnijih joj live obrada. Ako pročitate komentare, što nije uvijek sretno mjesto, fanovi bendova i izvođača koje Miley obradi s oduševljenjem i respektom prihvaćaju njezine obrade.
Do sljedećeg čitanja, uživajte u glazbi.
my future (Billie Eilish)
Heart of Glass (Blondie)
Gimme More (Britney Spears)
Zombie (The Cranberries)
Sweet Jane (The Velvet Underground)
Maneater (Hall & Oates)
Just Breathe (Pearl Jam)
Last Christmas (Wham!)
Doll Parts (Hole)
