Recenzija – “Miley Cyrus And Her Dead Petz” (Miley Cyrus): Vjerojatno ni sama nije svjesna što je napravila
Karijera Miley Cyrus mogla bi se ukratko opisati jednom jedinom riječi – abominacija. Od Hannah Montana teenage užasa pa sve do recentnijih, navodno emotivnih, uradaka s njenog “albuma” “Bangerz”, Milica je prošla sve faze stereotipne američke zvijezde, no za razliku od svojih kolega i kolegica, iz svog tog ludila je na kraju izašlo i nešto relativno pozitivno, a to je tema ove recenzije, album “Miley Cyrus And Her Dead Petz”. Osim što i dalje čvrsto ustraje u polupismenim i neduhovitim nazivima albuma, malo što s ovog albuma može se povezati s njenim prijašnjim radovima.
Tipična populistička muzika za američke tinejđere prešla je u sfere psihodelije sonično reminiscentne posljednjim izdanjima Tame Impale, Unkown Mortal Orchestra te benda čiji je frontmen uglavnom i zaslužan za svu glazbu na ovom albumu, The Flaming Lipsa. Frendovanje Waynea Coynea i Miley Cyrus već je neko vrijeme aktualno te često i predmet sprdnje na internetu. Bez obzira na činjenicu da je Coyneov utjecaj na glazbeni pravac ovog izdanja, ne može se reći da to nije Miličin album. Neporecivo je da ga je ona učinila svojim dodajući više klasičnih pop i r&b elemenata te povremenih klupskih ritmova, ali i lirike, ako se to tako uopće može nazvati. No, zašto uopće pridajemo pažnju američkoj pop zvijezdi koja je očito do kraja ponorila te uporno radi u najboljem slučaju mediokritetnu glazbu namijenjenu radijskim stanicama specijaliziranim za ispraznu glazbu? Razloga je nekoliko, a glavni je to da zaista i nije sve tako loše.
Premda je lirika uvijek bila i bit će važna komponenta glazbe, teško je nazvati svaku od ovih pjesama lošom jer one to zaista nisu. Pjesme poput Bang Me Box i I Forgive Yiew zaista imaju odličnu instrumentalnu pozadinu i sasvim solidnu cjelokupnu kompoziciju osakaćenu komičnim seksualnim aluzijama i metaforama, no i to ima svoje čari. Lirika je toliko kritična da se na momente čini gotovo punkerskom. Naravno, ne u klasično smislu punka, već u izraženom stavu koji zaista pokazuje da nju nimalo nije briga što itko misli o njoj te da može raditi što god želi. U tome je u potpunosti uspjela. “…Dead Petz” je album od sat i pol ispunjen dobrim idejama posuđenim iz moderne alternativne glazbe (premda je izraz “moderno” također vrlo upitan budući da se trendovska psihodelija okrenula u prošlost te debelo reciklira ideje) i povremenim uspješnim pop tugaljivim pjesmuljcima zasigurno kvalitetnijim od većine gluposti koje se čuju na populističkim radio i televizijskim postajama.
Makar bi bilo teško u punom smislu pohvaliti ovaj album iz očitih razloga, vrijedi imati na umu da je ovo vjerojatno prvo njeno izdanje čija svrha nije bila neka vrsta komercijalnog uspjeha, osim ako pod komercijalni uspjeh ubrajate njen budući koncert gdje će ona, bend i publika morati biti u potpunosti goli. Gotovo se čini zabavnim biti dio cirkusa predstavljenog na ovom albumu. Sam cover albuma ga vjerojatno najbolje i opisuje, očita tematika seksualnosti (ako se tako pitom termin uopće može za to iskoristiti) oblijepljena šarenim melodijama. Toliko šarenim da je privukla i najpoznatijeg underground čudaka, Ariela Pinka, da joj složi pjesmu.
„Miley Cyrus And Her Dead Petz“ je zanimljiv album u kontekstu karijere njegove manjinske autorice, no na žalost ne puno više od toga. Našlo se nekoliko sasvim solidnih numera za pozadinsko slušanje i pokoja glupost poput Dooo It koja će sigurno nekoga oduševiti komično imbecilnim tekstom te postati himna za izlaske skupine djevojaka na Ribnjaku, no više od toga – apsolutno ne. Na kraju krajeva, koga zapravo briga? Miley definitivno ne. Ona se samo zabavlja i smije nam se iz svog dvorca punog golih ljudi s jointovima u ruci. Na svu sreću, ovo je barem bilo komično iskustvo.
