„Ponoćna knjižnica” (M. Haig): Koji život je vrijedan življenja?

Ova knjiga mi je trebala. Vjerujem, također, da treba svakome barem u jednom trenutku u životu. Iako s pomalo klišeiziranom porukom i poukom, „Ponoćna knjižnica” Matta Haiga ugodno je i lijepo štivo koje će vas podsjetiti zašto je upravo ovaj život koji sada živite onaj pravi i najbolji od svih mogućih života koje ste mogli imati i proživjeti.

Tuga je temeljna nit u tkanju sreće. Jedno ne ide bez drugoga. Naravno, pojavljuju se u različitim stupnjevima i količinama. Ali nema života u kojem ćete osjećati samo čistu sreću. Ako zamišljate da to postoji, samo ćete biti još nezadovoljniji životom koji živite.

Matt Haig

Matt Haig rođen je 1975. godine u Sheffieldu u Engleskoj kao rak u horoskopu što je, naravno, uglavnom odrednica svih hipersenzibilnih osoba i jako važan podatak za razumijevanje teksta (šalim se, naravno). Pisac je i novinar, a „Ponoćnu knjižnicu” napisao je 2020. godine. Mnoge njegove knjige, posebno one koje nisu romani, oslanjaju se na autorovo iskustvo neke vrste živčanog sloma koji je pretrpio sa svoje 24 godine. Bit ću slobodna i pretpostaviti da se to iskustvo između redaka provlači i u njegovim romanima. A vidjet ćemo i zašto.

Što je Nora mogla

„Ponoćna knjižnica” priča priču o djevojci, odnosno, mladoj ženi, Nori koja također doživljava neku vrstu sloma i pokuša izvršiti samoubojstvo. Ima 35 godina, radi u trgovini glazbene opreme u kojoj dobije otkaz dan nakon što pronalazi voljenog mačka Voltairea mrtvog na ulici.

U životu je napravila mnogo toga zbog čega žali jer mora živjeti sa spoznajom da je mogla biti uspješna plivačica, da je mogla imati uspješan bend, baviti se znanošću ili biti u sretnome braku. A ona živi sama s mačkom, radi bezvezan posao i kad ostane i bez toga, za Noru život više nema smisla.

Ponoćna knjižnica

No ona ne uspijeva umrijeti i završava u nekoj vrsti limba koji se naziva – Ponoćna knjižnica. Tamo susreće knjižničarku, gospođu Elm, s kojom je provodila mnogo vremena u djetinjstvu u školskoj knjižnici. Gospođa Elm objašnjava joj da su sve knjige koje se oko njih nalaze zapravo Norini neproživljeni životi: onaj u kojem nije ostavila dečka pred vjenčanje, onaj u kojem se nastavila baviti plivanjem, onaj u kojem nije otišla iz benda…

Ona sada mora birati i proživljavati sve te živote dok ne naiđe na onaj u kojem se osjeća dovoljno dobro. Tek tad će zaboraviti sve što se dogodilo, zaboravit će Ponoćnu knjižnicu, gospođu Elm i svoj stari život.

Self help roman

Scenarij biranja života zvuči jednostavno, ali ispada da je sve samo ne jednostavan. Svaki život nosi i dobre i loše strane i to je onaj klišeizirani dio pouke koju iz ovog romana dobivamo, jer činjenica je, ovo je roman s poukom, ja bih ga čak nazvala i self help romanom i spada zapravo u posebnu kategoriju štiva te se na poseban način treba i vrednovati.

Nije isto čitati „Ponoćnu knjižnicu” i npr. „Kome zvono zvoni” E. Hemingwaya. Nećemo, jasno, jednako o njima niti pisati. Upravo zato neću se osvrtati na stilske značajke i osobitosti jer ih, kao što sam u mnogim romanima novijeg datuma primijetila, zapravo uopće nema. Autor se fokusira na priču i poruku te mu jezik ostaje samo građevni materijal najjednostavnijeg tipa. Obični beton umjesto ručno izrađene cigle. No dobro, da ne filozofiramo previše, idemo dalje…

Kao što sam već spomenula, ovaj roman je zapravo self help štivo, ali ipak priča, fikcija u koju lako uranjamo. Fikcija koja nam ispod stola nudi pomoć za koju nekad nismo ni svjesni da nam je potrebna.

Moj problem je strah od života. I znate što? Ta osoba bila je jebeno u pravu. Jer, život je strašan i strašan je s razlogom, a razlog je to što nije važno koju granu života odaberemo, i dalje smo isto trulo drvo. Ja sam u životu htjela biti svašta. Svašta. Ali ako vam je život truo, bit će truo što god radili.

Baš kao i Nora…

O ovoj zadnjoj rečenici mnogo sam razmišljala jer sam i ja, baš kao i Nora, htjela biti svašta. Svašta pomalo i na kraju jedno veliko ništa. Ni uspješne umjetničke karijere, nigdje ni benda, gitara broji dane pod slojem prašine debljim od zimske deke, faks upisuje generacije rođene kad sam ja išla na prijemni ispit… zvuči kao da bih mogla, baš poput Nore, poželjeti zaviriti u živote koje nisam odabrala.

Život u kojem nisam otišla iz prve ozbiljne veze, život u kojem nisam ispisivala fakultet, onaj u kojem sam otišla na Likovnu akademiju umjesto na Filozofski, život u kojem sam se odrekla svega što ja jesam ili onaj u kojem nikad nisam otišla na jednu rođendansku zabavu. Ono u što me ova priča opetovano uvjeravala je da bi svaki od njih, ali baš svaki, sadržavao i sreću i bol i dobitke i gubitke. Isto kao i ovaj život koji živim izgrađen od mojih vlastitih odabira.

I ne želim prihvatiti ideju da je truo jer ni Norin život nije bio truo, samo ga nije znala cijeniti trošeći previše vremena na žaljenje za stvarima koje su mogle ispasti drugačije. Žaleći za životima koje je mogla živjeti ne znajući da bi kao uspješna plivačica ostala bez majke, a kao popularna pjevačica bila bi bez brata. Jer takav je život. Win some, lose some. Griješimo i griješit ćemo, ali bitno je znati da trava nigdje nije zelenija i da trebamo živjeti ovdje i sada kako najbolje znamo. Trebamo cijeniti dobre ljude u svom životu i mahnuti na odlasku onima koji više ne žele biti dio njega.

Neću vam reći što je Nora na kraju odabrala, ali možete pretpostaviti.

Nije više osjećala da joj je jedina svrha biti nekakva izmišljena, savršena kći, ili sestra, ili partnerica, ili supruga, ili majka, ili zaposlenica, ili bilo što drugo, osim ljudskog bića koje se vodi vlastitom svrhom i odgovara samo sebi.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.