“Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” (Gavella): Puno smijeha ni za što

Početak nove sezone u gradskom dramskom kazalištu Gavella obilježio je premijerni naslov “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja”, koji je, prema istoimenom tekstu suvremenog francuskog dramatičara Joëla Pommerata, na kazališne daske postavio redatelj Paolo Magelli. Iako njegova prošla zagrebačka predstava, “Noćni život”, nije oduševila kritiku, novi je projekt dočekan s nestrpljenjem, možda ponajviše jer je suradnja poznatog redatelja s Gavellinim ansamblom shvaćena kao djelomično prekoračenje granica uobičajenog repertoara kazališta Gavella.

Tipizirane teške ljubavne priče

Suprotno onome što naslov najavljuje, u drami se, pa time niti u predstavi, ne radi o društveno-političkim sukobima dviju zemalja na Dalekom istoku. Naslov je metaforičan, a iza njega se krije niz priča intimne ljubavne tematike. Predstava je podijeljena na petnaestak prizora, a svaki od njih donosi komadić emocionalno opterećenih ljubavnih odnosa. “Ljubav se osnažuje baš onda kad je teška”, kaže protagonistica jednog od prizora na samom početku i time intonira sadržaj koji će uslijediti. Svaka je od prikazanih ljubavi teška, a mučno probijanje likova kroz komplicirane odnose u kojima su se našli naglašeno je i teškim probijanjem glumaca kroz debele slojeve crvenog materijala sličnog vati kojim Lorenzo Banci, u generalno impresivnoj scenografiji, prekriva pozornicu. Jednako kao što je taj lagani i mekani prekrivač varljivo ugodan, varljiva je i spomenuta izjava s početka. “Ljubav nije dovoljna”, reći će junakinja jednog od idućih prizora i u toj jednostavnoj, samorazumljivoj rečenici sažeti glavni problem ostalih likova, i onih koji ljubav imaju i onih koji je nemaju.

Epizode koje se izmjenjuju na pozornici same po sebi nisu posebno zanimljive. Vjenčanje koje propada kada se saznaje kako je mladoženja ljubovao sa svim mladenkinim sestrama, buran ljubavni život svećenika, ljubav između supružnika koja se svakog dana mora razvijati iz početka jer se žena koja pati od demencije drugog dana ne sjeća vlastitog muža, kao i ostale priče, mnogo su već puta viđene i u tematskom smislu ne donose ništa novo. Ističe se epizoda o bračnom paru čija ljubav opstaje isključivo zbog njihove djece koju zapravo niti nemaju.

Tematsku neinovativnost ne treba, dakako, zamjeriti Magelliju, no može mu se zamjeriti to što umjesto da se uhvati u koštac s karakterima koje dovodi na pozornicu, on pribjegava vlastitim već provjerenim sredstvima karikaturizacije likova i to u prvom redu, kao što to radi i u “Noćnom životu”, hiperseksualizacijom njihovog ponašanja. Kao posljedica toga na sceni dolazi do nizanja ne samo tipskih scena, već i tipskih likova, koji se naposlijetku diferenciraju samo u opreci seksualno inhibiranih i neinhibiranih. Oblikovanju opipljivih likova nisu previše doprinijeli ni članovi Gavellinog glumačkog ansambla koji su se našli pred izazovom igranja različitih uloga unutar jedne predstave i koji su redom likove koji su im dani igrali jednako, kao da se cijelo vrijeme radi o istim likovima. Ističe se Nataša Janjić unošenjem doze zbilje u ulogu psihički oboljele sestre, lika čijim je nedostatkom inhibicija i poštivanja društvenih konvencija Magelli dobro nasmijao publiku.

Nelagoda i smijeh

Iznenađuje koliko smijeha u publici izaziva Magellijeva najnovija predstava. Likovi u Ponovnom ujedinjenju dviju Koreja, ako su i trebali biti duhoviti, na kraju nisu ispali takvima. Smijeh u publici nije se javljao kao reakcija na njihove replike, rijetko kao reakcija na pojedine situacije, a u najvećoj mjeri bio je odgovor na naglašene tjelesne kretnje sa seksualnim konotacijama. Magellijevi likovi tako neumorno guraju glave jedni drugima u međunožja ili se grčevito bezrazložno hvataju za grudi i tako pripremaju teren za prizor u kojem se Ranko Zidarić u ulozi svećenika skida da bi ostao na pozornici samo u tangama s uzorkom leopardovog krzna, što je izazvalo nedvojbeno najveću provalu smijeha.

“Vidio sam nedavno u kazalištu jednog od naših prijatelja”, kaže u Kritici “Škole za žene“ Molièreov Dorant: “Cijeli je komad slušao s najsumornijom ozbiljnošću i na sve ono što je druge razveseljavalo njegovo se čelo mrštilo. Na svaku buru smijeha on je slijegao ramenima i samilosno promatrao parter. Štoviše, ponekad ga je gledao čak i s mržnjom, dovikujući mu: Smij se samo, parteru, smij se!”. Neugodno je prepoznati se u liku komično pretencioznog kritičara, raskrinkanog već toliko stoljeća ranije, no Magellijeva je predstava, čini se, barem polovicu gledališta ostavila u čuđenju nad time čemu se druga polovica toliko smije.

Je li muškarac u oskudnom donjem rublju smiješan jer se radi o liku svećenika, je li smiješan onda kada je izložen jednakom tretmanu kao i ženski likovi na pozornici (a usput rečeno, njihovo pojavljivanje u izazovnom donjem rublju nije izazivalo smijeh), je li naglašeno tjelesno zaista smiješno samo po sebi ili je smijeh samo maska nelagode publike koja nije naviknuta na takav sadržaj? Možda je namjera zaista bila prodrmati gledalište skriveno u mraku, no budući da se sličnim sredstvima služio i u “Noćnom životu”, pri čemu publika Zagrebačkog kazališta mladih nije reagirala na jednak način, nameće se zaključak kako je Magelli u Gavelli, kad je publika u pitanju, jednostavno naišao na plodnije tlo.