POSLJEDNJI SRBIN U HRVATSKOJ: Neopterećen film o preopterećenosti hrvatskog društva
Film koji će ove godine sigurno biti jedan od najgledanijih u hrvatskim (i susjednim) kinima, i ne samo u kategoriji domaćih ostvarenja, svakako je Posljednji Srbin u Hrvatskoj redatelja Predraga Ličine.
I dok se kritičari osvrću na to kako je ovaj film spojio zombi-tematiku s kritikom društva i uspoređuju to s nekim ranijim kultnim filmskim ostvarenjima sa sličnim pristupom te komentiraju kako je simpatično što su srpski glumci glumili ”najhrvatskije” likove i obrnuto ili procjenjuju kvalitetu specijalnih efekata, atmosfera koju je na rasprodanoj riječkoj premijeri održanoj 27. veljače u Art-kinu Croatia izazvala što sama projekcija, što kasniji razgovor s redateljem i scenaristom te dijelom glumačke ekipe zapravo je sama po sebi možda i važnija tema od samog filma.
Prožvakana tema postaje duhovita ako…
Naime, o filmu kao takvom uvijek su podijeljena mišljenja. Reakcije publike bile su, s druge strane, vrlo složne.
Ipak je poseban doživljaj gledati film u ispunjenoj dvorani kojom svako malo nakon duhovitih one-linera odzvanja ne samo smijeh već i spontani aplauz. Posebno kada je u pitanju hrvatska komedija. Neovisno o tome jesu li pokušaji hrvatskih filmaša da budu duhoviti zbilja toliko loši koliko su na lošem glasu, svi smo bili u prilici čuti da je neki film, primjerice, ”dobar za hrvatski film”, ali ništa više od toga, pogotovo ako je opet riječ o ratnom filmu ili općenito o filmu o hrvatsko-srpskim odnosima i nekako se stvara dojam da je u publici došlo do zasićenja time. Predrag Ličina dokazao je pak da i tisuću puta prožvakana tema ponovno postaje duhovita ako se u nju ubace zombiji.
Šalu na stranu, možda je zaista upravo takav jedan neočekivan odmak od nečega zapravo vrlo očekivanog i dobro nam poznatog bio potreban da se pogodi prava formula. Čini mi se da je teško napraviti hrvatski film koji kao da nas i naše prilike sagledava izvana, ali ne tako da se pokušavamo ograditi od sebe samih, a ovom filmu upravo je to pošlo za rukom.
Spajanje nespojivog
Stereotipi – što o Hrvatima i Srbima, što svi ostali prisutni u ovom filmu – zbilja nas nasmijavaju, a ne umaraju. Parodirati aktivistice za ljudska prava i dati pritom cammeo ulogu jedne takve Severini ili bazirati skoro čitav soundtrack na dvije pjesme koje ne mogu biti više različite, a od kojih je jedna Horror Biške Masovna sarana primjer je uspješnog spajanja nespojivog u ovom filmu koje je dalo odličan rezultat.
Mit o rakiji koja liječi sve, superjunakinja Hrvojka Horvat koja pozdravlja sa ”Zora puca!”, svemirska stanica u kojoj zločesti strani magnati na lošem engleskom sklapaju dogovore o preuzimanju hrvatske najčišće vode na svijetu, gay romansa, hrvatski nacionalist srpske krvi… sve to i još mnogo više prisutno je u ovom filmu u kojem sami zombiji na kraju padnu u drugi plan jer su možda i najmanje bizarni, što nam se zapravo čini poprilično realnim scenarijem u slučaju da se dogodi da nas takva zaraza zaista zadesi.
U svakom slučaju, ovakav neopterećen film koji ne bi mogao nastati da nije bilo upravo preopterećenosti svim aspektima našeg društva kojima se inspirirao itekako je bio potreban našoj publici. Bilo bi možda pretjerivanje reći da su ovi živi mrtvaci oživjeli mrtvu hrvatsku filmsku scenu, ali u svakom slučaju su je u samo devedeset minuta učinili puno življom.