Kulturom protiv ksenofobije: Glazba kao univerzalan jezik neopterećen granicama

Vrijeme čitanja: 14 minute

Kroz seriju članaka pod nazivom Kulturom protiv ksenofobije uredništvo Zihera nastoji multidimenzionalno prikazati identitet izbjeglica, koje se u mainstream medijima prati isključivo kao pokretnu masu s ciljem prelaska granice. Iz dana u dan sve više ljudi proživljava teške trenutke putujući po lošim vremenskim uvjetima od jednog odredišta do drugog, ponajviše njih iz Sirije, ali s područja Bliskog istoka stižu i iz Afganistana i Iraka. Ovaj će članak pokušati ilustrirati bogatu povijest tradicionalne arapske glazbe na ovim prostorima te odjek suvremenih glazbenih pokreta na područjima spomenute tri države, ali i šire – bilo to po pitanju rock, metal ili pop glazbe. Također, prikazan je i djelić života alternativne scene te mladih glazbenih entuzijasta koji uspijevaju djelovati na ovom području.

Tradicionalna i klasična glazba Iraka, Afganistana i Sirije

Premda je svijet nedavno ostao zatečen kada je ISIL jednog po jednog krenuo raznositi u zrak hramove u Palmiri, postoji nešto što nikakav oblik terorizma neće tako lako iskorijeniti, a to je tradicija. Ovdje se konkretno radi o glazbenoj tradiciji koja se prenosila s koljena na koljeno, od doba Perzije do današnjeg arapskog svijeta, a čije se korijenje može pronaći i u nasljeđu antičke grčke kulture. Tradicionalna arapska glazba predstavlja jedinstveni spoj muzičkih izričaja različitih naroda, religija i povijesnih motiva.

Kada govorimo o tradicijskoj glazbi Iraka, možemo je poistovjetiti s glazbom područja nekadašnje Mezopotamije. Etnički, ona uključuje arapsku, asirsku, kurdsku i turkmensku muziku. Najprepoznatljivija su tri instrumenta: ud, irački santur i joza, a neki od poznatijih udista (žičani instrument kruškolika oblika) uključuju Ahmeda Mukhtara, Naseera Shammu, Rahima Al Haja, Sahara Tahu i Munira Bashira. Kako Iračani uvelike cijene poeziju, njihova klasična glazba često se bazira na onoj otpjevanoj, a takva je tradicija počela već oko 760. godine. Mnogi irački klasični pjevači modernog doba hvaljeni su zbog odličnosti u kompoziciji, inovativnosti, poznavanju povijesti vlastite glazbe i referencama u poeziji.

Tradicionalna glazba u Afganistanu kombinira razne utjecaje, a to možemo zahvaliti tome što je ovaj teritorij u prošlosti bio sjecište mnogih trgovačkih puteva. Afganistanska glazba bila je pod utjecajem Arapa, Perzijanaca, Indijaca, Mongolaca, Kineza i mnogih drugih koji su ovdje prolazili. Tako danas možemo čuti mješavinu perzijskih melodija, arapskih ljestvica i kompozitorskih principa Indijaca u jedinstvenom izričaju s primjesom melodija drugih etničkih skupina kao što su Pashtuni i Tajiki, a uz uporabu instrumenata kao što su indijski bubnjevi, tzv. table, ili lutnje s dugim vratom.

Klasična forma Afganistana poznata je pod imenom ‘klasik’, a koristi instrumentalne i vokalne dionice uz melodije za trbušni ples. Mnogi su se klasični izvođači ovog naroda školovali u inozemstvu, točnije u Indiji, ili su izravni potomci doseljenika ove zemlje pa se klasična glazba Afganistanaca može blisko vezati s onom indijskom, premda je više povezana uz ritam i popraćena udaraljkama kao što su ranije spomenute table ili lokalni zerbaghali, dajre ili doholi. Drugi instrumenti koji se koriste su dutar, sorna, sitar, tambur, gičak i rubab. Neki od poznatih muzičara uključuju Mohammada Hussaina Sarahanga, kralja Pashto muzike Ubaidullaha Jana Kandaharaia te Ustada Qasima, Rahima Bakhsha i Ustada Natoa.

Glavni grad Sirije, Damask, dugo je vremena bio kulturni centar ovih prostora i mjesto na kojem je inventivnost uzimala maha, posebice na polju tradicionalne arapske muzike. Najveći grad Allep, ujedno i jedan od najdugovječnijih stalno naseljenih gradova čovječanstva, poznat je po glazbenom stilu Muwashshah, formi andaluzijske otpjevane poezije koju je uvelike popularizirao glazbenik Sabri Moudalla, a njegovu je tradiciju danas nastavio popularni Sabah Fakhri. Također, bitno je napomenuti da je Sirija bila među prvim središtima kršćanstva, a njen stil religioznih napjeva jedan od najstarijih na svijetu − premda ne postoje zapisi koji datiraju iz tog vremena, iako i današnja crkvena pjesmarica reflektira ovu staru tradiciju. Doduše, moderan sirijski koral mnogo je ritmičniji od onog gregorijanskog.

Festival alternativne glazbe i rock akademija u Afganistanu

„Afganistanci u Kabulu željni su za alternativnom glazbom u bilo kojoj formi: bilo to uživo, online, preko prijatelja. Planiramo to osigurati“ – izjavio je to organizator festivala Sound Central koji se održavao upravo u glavnom gradu ove države.

Ovaj festival svoje korijenje vuče iz sićušne underground scene Kabula, a već su 2007. godine organizatori počeli planirati kako pokrenuti njegovo prvo izdanje. Samo tri godine kasnije, održala se trodnevna ‘battle of the bands’ manifestacija koja je ugostila razne lokalne izvođače, a njeni ciljevi bili su pružanje odskočne platforme mladim glazbenicima, sigurno okruženje u kojem mogu nastupati pa čak i davanje prilike za izražavanje ženskim umjetnicama, koliko god je njihova sloboda na ovim prostorima ponekad upitna. Njihova ideja dobila je pozitivan odjek, dok su pritom razvili želju da ugoste i strane izvođače te s njima razmijene iskustva te kulturološke poglede.

Tako je 2012. godine ovaj festival doživio svoj vrhunac kada su kao headlineri nastupali Asian Dub Foundation, a uz njih i brojni drugi bendovi. Kabulom su, osim novinara, vojnika i ostalih koji okupiraju taj grad tih dana prošetali i BMX bikeri, breakdanceri, britanski glazbenici i rockeri s područja središnje centralne Azije, stvorivši pritom neuobičajenu vizuru ulica ovog grada. Također, zbog raznih restrikcija festival je održao i poseban dan na kojem su mogle prisustvovati žene te tako i njima pružio mogućnost da odgledaju ovu predstavu alternativne glazbe, a nastavak održavanja samog festivala financirali su putem indiegogo kampanje koja je obišla svijet.

Bitno je spomenuti da je u Afganistanu pod talibanskim režimom bila zabranjena bilo kakva glazba osim religijske od sredine devedesetih do 2001. godine. Čim je ova zabrana uklonjena, neke druge muzičke vrste našle su svoje obožavatelje u Kabulu. Ljubav prema raznovrsnijoj glazbi od tradicionalne u ovom gradu ukomponirana je i u obliku škole rocka koja, osim učenja sviranja instrumenata, pruža i svojevrsne životne lekcije.

Neobična škola osnovana je prije četiri godine u dnevnom boravku, a danas je izrasla u kulturno okupljalište mladih entuzijasta. Prostorije u kojima glazbenici obitavaju oslikane su muralima lokalnog života, ali i njihovih glazbenih heroja zapadne scene, kao što je primjerice Jack White. Premda je američki rat protiv njihove države službeno završio 28. rujna prošle godine, na ovom teritoriju još je uvijek preostalo tisuće SAD-om predvođenih NATO trupa kako bi trenirale i savjetovale lokalne snage te održavale postojeće stanje na ovim prostorima. “Nisam onakav Afganistanac kakvog ste vidjeli na televiziji s turbanom niti onaj Afganistanac kojeg ste vidjeli kako ga je zahvatila eksplozija“, izjavio je 2013. godine jedan od polaznika za portal Tribune te nam tako dao na znanje da je u Kabulu egzistirao svakodnevni mladenački život usprkos svim bombama i vojnim postrojbama koje su tada vladale njihovom domovinom.

Borba sirijske metal scene nadomak prve fronte
Tekst piše: Jan Vukasović

Metal je uvijek bio žanr na granici onoga što nazivamo „popularnim“: bendovi pune stadione, livade i festivalske prostore u brojkama gotovo nezamislivim nekom indie rock izvođaču. Metal scena je oduvijek bila poznata kao izuzetno lojalna i snažna, premda brojčano varirala od mjesta do mjesta. Tako uopće ne čudi da metal scena itekako postoji u Siriji. Da, nakon svih razaranja, nakon bombardiranih klubova, kafića i svih ostalih eventualnih okupljališta i općenito centara kulture mladih, ta scena još uvijek postoji. Sastaju se u podrumima, ostaju zatvoreni unutra ponekad gladujući danima samo kako bi mogli svirati jer je to jedino što im daje nadu u bolje sutra.

U podijeljenom Damasku lokalni su se metalci nedavno okupljali samo stotinu metara dalje od fronte. Ta fronta sada je vjerojatno mnogo bliže. Glazba je uvijek mogla poslužiti kao oblik eskapizma, a čini se da je nekim ljudima to jedino što je i preostalo. Na poznatoj stranici Metal-archives.com izlistano je 29 bendova podrijetlom iz Sirije, od kojih je aktivno čak 19. Žanrovski se najčešće uklapaju u okvire deatha, dooma i blacka ali nađe se i ponešto progresive.

Još jedna impresivna činjenica u vezi cijele sirijske metal scene jest da situacija za njih nije bila baš najpovoljnija ni prije rata. Česta poganska obilježja uobičajena za ovu scenu u dominantno muslimanskoj konzervativnoj zemlji nisu nešto što se tolerira. Možete si onda i zamisliti što se događa kada se netko pojavi s već klišejiziranim gorućim pentagramom na ulicama neke manje sredine, ne nužno većih gradova. O samoj sceni i njenim problemima te općenito stanju kulture u Siriji bavit će se i planirani DIY dokumentarac mladog Monzera Darwisha pod nazivom „Syrian Metal Is War“.

Konstantni oblici represije prije rata, a i sada za vrijeme sukoba, više nego ikada ojačali su veze nastale između ljudi na sceni, premda je ta ista situacija neke od njih koštala mnogo više od ulaznice za koncert. Na žalost, na internetu nije moguće naći puno materijala za preslušavanje, a i ono što je moguće naći nije puno puta pregledano. No to ne znači da nije kvalitetno. Većina tih bendova krenula je s radom tek prije nekoliko godina, a sada im je on gotovo u potpunosti onemogućeno. Bendovi poput Buried By The Last Tragedy i Theoria pokazuju da itekako ima glazbenika sposobnih i za puno više od toga da budu samo dio lokalne scene. To što se cijeli svijet okomio protiv njih i njima sličnih je druga priča koju će, nadajmo se, preživjeti i nastaviti stvarati kulturnu baštinu za buduće generacije.

Taqwacore, punk pokret dijaspore Bliskog istoka
Tekst piše: Jan Vukasović

Islam je definirajući faktor u zemljama Bliskog istoka, a često i kamen spoticanja pri integraciji bliskoistočnog stanovništva u Zapadne zemlje, posebice SAD te dijelove Europe gdje je stanovništvo gotovo u potpunosti etnički homogeno i ekstremno liberalno naspram konzervativnih zemalja u kojima vlada šerijat. Ta problematika najviše pogađa mlađe generacije, a kap je prelila čašu 2004. godine kada se rodio pokret pod nazivom Taqwacore. Usprkos nezaobilaznim konotacijama povezanih uz punk i „core“ scenu, taqwacore se ne odnosi isključivo na punk scenu, već na cijelo stanje uma koje se razvilo u tinejdžera muslimanske vjeroispovijesti ranih dvijetisućitih.

Sama nomenklatura pokreta stvorenog nakon objavljivanja knjige „The Taqwacores“ Michaela Mohammada Knighta zanimljiv je kontrast. Spoj riječi hardcore i arapske riječi taqwa (što znači pobožnost ili bogobojaznost) već je dovoljan razlog da vas malo konzervativniji članovi zajednice poprijeko pogledaju.

Poklonici pokreta su se više-manje odrekli tradicionalnijih vjerovanja islama ili ih prilagodili modernom načinu života u liberalnom društvu zapadnjačke kulture, ali postoji i dobar dio scene koji se odlučio odreći drugačijeg interpretiranja pravila. Radi se o mladim ljudima željnim promjene, gotovo pa revolucionarima, a veliku ulogu u distribuciji novog svjetonazora mladim Amerikancima arapskog podrijetla imala je glazba.

Kroz režanje gitara i dernjavu u mikrofon, članovi The Kominas, Al-Thawra, Secret Trial Five i ostalih bendova, pokret je došao do ušiju svih posjetitelja underground scene, ali i zainteresirao brojne do sugrađane za glazbu koja nastaje u njihovoj okolici. Esencija punka oduvijek je bio stav. Bez njega ta glazba gotovo da i nema smisla, a pogonjeni čistim inatom i buntom protiv zajednice u kojoj su odrasli članovi pokreta nisu mogli ne uspjeti. Iako se sve ovo odigralo u SAD-u, taqwacore je doprinio razvoju progresivnog islama u svijetu, ali i uvelike pomogao brojnim mladim muslimanima da se lakše integriraju u zapadnjačko društvo u kojem je u redu biti liberalan.

Pop glazbu u Iraku diktirao je radio Saddama Husseina

Popularna glazba u Iraku često znači uporabu stoljećima starih motiva i tekstova čiji stihovi datiraju iz tradicijskih pjesmarica, no suvremeni glazbenici već dugo miješaju dionice tradicionalnih instrumenata i onih zapadnjačkih. Štoviše, u Iraku djeluje glazbenik Kadim Al Sahir s nadimkom „Elvis Bliskog istoka“ koji sklada pop glazbu prema starim arapskim pravilima i Ilham al-Madfai, izvođač koji vješto barata s električnom gitarom i saksofonom, ali ih koristi kako bi unio novi život tradicionalnim folk pjesmama. Ipak, nije uvijek slučaj da se moderni izvođači vode za tradicijom.

Utjecaji zapada polako su se implementirali u tadašnje društvo preko radio stanice Voice of Youth, izuzetno popularne prije pada Saddama Husseina, koji je ujedno bio i njen vlasnik, a vodio ju je njegov sin Uday. Budući da se Saddamov režim uvelike protivio promicanju zapadne kulture u Iraku, ova informacija pomalo iznenađuje. Zbog ekonomskih sankcija glazbene su materijale trebali uvoziti preko Jordana, ali ni to nije spriječilo ovu radiostanicu u njenom emitiranju. VOY je bio radio na kojem ste mogli čuti R.E.M. ili pak Eminema, brojao je tisuće slušatelja, a izrazitu popularnost stekli su The Corrs i Westlife, što je rezultiralo i osnivanjem lokalnih boy bendova.

Među njima se najviše istaknuo sastav pomalo ironičnog imena Unknown To No One, koji se čak probio izvan granica vlastite države, a svoj osnutak duguje upravo oglasu objavljenom na VOY-u u kojem je prvotni dvojac tražio ostale članove benda. „Za početak, bilo kakvu glazbu bilo je izrazito teško naći u Iraku, bilo je samo nekoliko mjesta gdje se, kada smo mi počinjali, moglo nabaviti CD-e ili kazete. Tek je manjina Iračana mogla čuti ili biti inspirirana zapadnom muzikom ili kulturom. No, mi smo na svu sreću bili iz manje konzervativnih obitelji – primjerice, moj je otac često slušao The Beatlese. Svi smo dijelili ljubav prema izvođačima kao što su Michael Jackson, Bon Jovi ili Van Halen u osamdesetima. Putovali smo i u susjedne zemlje da prikupimo razne utjecaje i vratimo ih u Bagdad. Muzika ovisi samo o onome što ti zapne za uho. A privlačnost nepoznatog – to je bilo nešto nama važno, a daleko i potpuno različito.“- izjavio je za portal TheNational jedan od glazbenika u bendu, Hassan Ali Al Falluji.

Ipak, ni oni nisu s lakoćom djelovali u ovoj zemlji. Kako su privukli pažnju internacionalnih medija, nešto prije početka rata 2003. godine, u Bagdad su ih došli intervjuirati novinari Sunday Telegrapha i Newsdaya. Nisu imali dopuštenje vlade za razgovor s njima, no intervjue su odradili usprkos svemu. Zbog toga su ih irački službenici krivično progonili i skoro strpali u zavor. No, rat je došao, fokus je stavljen na neke druge zločine, a njihov je slučaj ubrzo otišao u zaborav. Od svojih početaka u 1999. godini do danas kontinuirano su se bavili stvaranjem svoje glazbe.

Također, zapadnjačke utjecaje možemo vidjeti i u prvom iračkom heavy metal bendu Acrassicauda, a popularne glazbenike ove zemlje čine i Ali Al Essawi sa svojim hitom Makhtuba te Shatha Hassoun, Rahma Mezher, Majid al-Muhandis, Hussam Al-Rassam, Rida Al Abdullah i još mnogo izvođača. Uz njih, druge etničke skupine također imaju svoje glazbene predstavnike: od Asiraca možemo izdvojiti Klodiu Hanna, Ashura Beta Sargisa i Lindu George, a aktivni su i glazbenici Kurdi, Turkmeni, Yazidi, Domi i Armenaci.

Osim navedenih, bitno je spomenuti i Helly Luv, trenutno popularnu crvenokosu divu na ovim prostorima. U sjevernom Iraku, gdje su vojnici bore protiv samoprozvane Islamske države, odnosno ISIS-a, ova je pop pjevačica odlučila svojom izvedbom unijeti duh patriotizma. Iako ima potpisan ugovor s američkom izdavačkom kućom, Helly se svejedno odlučila vratiti u Irak kako bi snimila spot za pjesmu prigodnog naziva Revolution.

Prilikom snimanja, oko njih se vodila bitka, meci su pucali, a ova se pjevačica provozala na tenku kako bi svojom pjesmom ukazala na probleme vlastitog naroda, točnije Kurda koji se bore protiv sila ISIS-a. Pjesma je obišla svijet, a to i ne čudi budući da su njeni stihovi vrlo jasno progovorili o duhu tamošnjeg naroda: “Breaking the silence as loud as a gun. Brothers and sisters, we all come from one. Different religions, we share the same blood.”

Indie glazbenici Sirije koji daju nadu u bolje sutra
Tekst piše: Jan Vukasović

Kao i svugdje u svijetu, zadnjih godina u Siriji je jačala indie scena Trenutno, kao i sve ostalo, djelomično zaustavljena sukobima, no izvođači pokazuju cijelom svijetu kako u njihovoj državi (a sada kroz emigraciju i izvan nje) postoji nešto više od rata – umjetnost u svim svojim oblicima. Sirijska nezavisna scena složena je od nekolicine bendova te pojedinaca koji se bave hip-hopom i elektronskom, ali i tradicijskom glazbom. Jezične barijere možda sprječavaju slušatelja da razumije izgovorene riječi, no tu dolazi glazba, univerzalno sredstvo komunikacije između ljudi, a poruke koje brojni izvođači iz Sirije i okolnih zemalja odašilju cijelom svijetu vrlo su jednostavne. To su poruke mira s atmosferom natopljenom melankolijom i čežnjom, motivima vrlo čestim u arapskoj i općenito orijentalnoj glazbi.

Najveći ambasadori sirijske nezavisne scene u posljednje vrijeme nesumnjivo su Khebez Dawle koji su posjetili i naše krajeve na svom putu kroz Europu. Žanrovski bend pripada u okvire alternativnog rocka, post-rocka, ali i onoga što bismo mogli nazvati klasičnim akustičnim folk rockom, iako otpjevano na arapskom dobiva nešto egzotičniju notu. Osim što su proputovali pola svijeta da bi došli do Europe, zaustavili su se i u Beirutu (Libanon). Tamo se okupio dobar dio preživjele sirijske glazbene scene i pokušao nastaviti s radom. To je odjeknulo na nekim značajnijim internetskim portalima i skrenulo čitateljstvu pozornost na još jednu činjenicu – nezainteresiranost cijelog svijeta za kulturu nekog naroda do onog trenutka kad ona postane kritično ugrožena.

Uz Khebez Dawle, u Libanonu se našao još jedan sirijski bend – također alternativni rockeri okupljenim pod imenom Tanjaret Daghet (arapski za ekspres lonac). U Libanonu djeluju još od 2011. godine te pokušavaju da kroz svoju glazbu, također na arapskom, ukažu na sadašnje probleme Sirijaca u domovini i svijetu, ali i probleme ukorijenjene u društvu općenito, ne nužno samo u kontekstu koji vidimo svaki dan na vijestima. Treba spomenuti i Yousefa Kekhia i Bishera Hafeza koji čine indie folk duo čija je primarna preokupacija sviranje obrada. Budući da su dio sirijske emigracije u Istanbulu, odlučili su snimiti i pjesmu o okupaciji grada u kojem su živjeli. Svoje covere okupili su na albumu „Away From Home“ referirajući se pritom na svoje prisilno preseljenje iz Sirije u Tursku.

Osim indie rock scene, na listi izvođača našlo se i nekoliko hip-hop te rap izvođača predvođenih Latlatehom, reperom koji u svoje sampleove ubacuje tradicionalne sirijske ritmove i melodije odsvirane na tradicionalnim instrumentima što njegove izvedbe čini zanimljivima, čak i ako ne razumijete ništa što govori. Za razliku od melankoličnijih indie kolega, Latlatehova glazba nešto je ozbiljnijeg i mračnijeg tona. Uz njega, hip hop scenu Sirije čini i Omar Offendum koji svoje rime slaže na engleskom jeziku uz nešto klasičniju formu sampleova. Kao dijete emigracije, Omar je na svom albumu „Syrianamerican“ obradio teme vezane uz svoju domovinu i pokušao skrenuti pozornost na ono što se tamo događa. Osim problematikom sirijskog sukoba, bavi se općenito ustancima poput „Arapskog proljeća“ u zemljama Bliskog istoka.

Još ekstremniji u kombiniranju tradicionalnih ritmova i klasičnog hip-hopa je MC Assai, osnivač kolektiva Bilad El Sham. Ideja iza kombiniranja tradicionalnog s modernim hip-hopom stvaranje je svojevrsnog panarapskog glazbenog pokreta, a valja napomenuti da se ovakva glazba kreira izvan tamošnjih područja. Refugees Of Rap hip-hop su skupina nastala u izbjegličkom kampu u Damasku. Članovi su podrijetlom iz Sirije, Alžira i Palestine, a prvi album izdali su još 2007. godine baveći se tada tekućim problemima u sirijskom društvu. Svoju su glazbu kreirali u studiju Yarmouk sve do 2011. godine kada su ih zbog tekstova o pobuni natjerali da se presele u Europu gdje trenutno djeluju.

Kada govorimo o elektronskoj glazbi najbolji primjer je Hello Psychaleppo, projekt Samera “Zimo” Saem Eldahra koji spaja arapsku glazbu iz šezdesetih godina s eklektičnom, modernom psihodelijom. Kombinacija zapadnjacima egzotičnih arapskih “šlagera” bez imalo sumnje odiše kreativnošću i istovremeno stvara plesnu, ali i opuštajuću atmosferu.

Tradicionalna glazba stalni je motiv gotovo svih glazbenika s ovog područja. Jedan od najbitnijih je svakako Samih Choukeir čija je pjesma What A Shame postala neslužbena himna sirijske pobune. Samith već trideset godina piše pjesme s političkim predznakom i bori se protiv društvene nepravde. Wassfi Massarani sirijski je pjevač koji se trenutačno utaborio u Češkoj gdje se bavi preradama tradicionalnih pjesama u one revolucionarnog karaktera kako bi podržao borbu protiv režima te odao počast svim žrtvama. Lena Chamamyam armenska je pjevačica rođena u Damasku, a danas se bavi spajanjem narodnih napjeva Sirije s armenskom glazbom te jazzom. U zadnje je vrijeme postala vrlo vokalna o sukobima u svojoj rodnoj zemlji.

Glazba kao umjetnost koju ne određuju ni granice niti jezične barijere

Iako većina izvođača navedenih u ovom tekstu ne pjeva na engleskom ili nama bližim jezicima, ne znači da glazba Bliskog istoka nije nešto u čemu ne možete uživati. Tu je uvijek ritam, ugođaj, atmosfera koju muzika pruža, a to isto tako može biti i drskost ili bunt, oćutljiv neovisno o jeziku.

Unutar granica Iraka, Sirije i Afganistana ili nažalost u izbjeglištvu djeluje pregršt kvalitetnih glazbenika, a neki od njih su – kao što smo ranije naveli – morali prebroditi izuzetno teške prepreke i uvjete da uopće imaju prilike svirati, bilo to zbog toga što im domovine trpe ratna razaranja ili zato što se u njihovom okruženju ne uklapaju u kulturološke norme.

Ako se malo potrudite i zagrebete ispod površine, na ovim područjima možete pronaći raznoraznu kvalitetnu glazbu upravo po vašem ukusu, jer su zastupljeni raznoliki žanrovi i izvođači, kao što se može vidjeti iz priloženog. Neovisno o tome gdje se nalazite i neovisno kojim jezikom govorite – glazba je tu da premosti granice i progovori o kulturi i životu nekog naroda najbolje što može. Na kraju krajeva, najbitniji je osjećaj koji ona prenosi.

Kao izvori za ovaj tekst poslužili su članci 10 Syrian Indie Musicians Who Give Us Hope na stranici blog.mideastunes.com, Learning guitar licks and other tricks at Afghanistan’s Rock School Kabul Larise Epatko, Defying Saddam to find fame: Iraqi boy band Unknown To No One Marka Lepagea, portali metal-archives.com, classicalarabicmusic.com i wikipedia.com te službena web stranica festivala Sound Central.