Istaknuto
25.03.2020.

Vrijeme čitanja: 3 minute Što raditi online dok ste u samoizolaciji? Srećom, virus nije zahvatio online kulturu!

25.03.2020.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta Novih sedam domaćih i regionalnih singlova u borbi za tjednu pobjedu našlo se i ovog tjedna u Ziherovoj Novoj glazbi srijedom.

Glazba

15. Pozitivan koncert (1. dan): Festival hrvatske prosvjete i obrazovanja

23.11.2019. Igor Yuri JuriljFoto: Danijel Barolić
Vrijeme čitanja: 6 minute

Pozitivac je okupljanje na koje se (više) ne ide zbog line up-a koji ti ipak nakon određenog perioda pohođenja sugerira da si možda i prestar za poskakivanje na neka od imena, raspamećivanje na stvari na koje se danas neka nova djeca raspamećuju. I neka se raspamećuju i neka line up govori njima jer nekoj novoj djeci je Pozitivac kao tradicija i namijenjen – edukaciji po pitanjima koja im golicaju maštu i kožu, a koja su nedovoljno sustavno adresirana, a kamoli obrađena u našem obrazovnom sustavu.

Pozitivac se tako pokazao i lakmus papirom, možda u ovom slučaju metronomom, nedostataka u obrazovanju naše nacije. Ove godine, možda više negoli ikad, imao je svoju priču širu od svijesti o prevenciji i svijesti o AIDS-u.

Snažna komunikacijska platforma s jasnom porukom

Krenimo od kraja i vratimo se na početak. Predstavnice Sindikata hrvatskih učitelja dobile su snažnu komunikacijsku platformu na pozornici kraljeva regije – Dubioze kolektiv – čiji su reach i engagement dalekosežniji od nekih koji bi bili normativni i logički u društvu. Uz pomoć benda koji svojim poskočicama za mase od samog početka karijere daje društvenu kritiku, ali i sugestiju alternative u svom radu, nastavnice su tisućama okupljenih (uglavnom mladih) žrtava sveopće društvene korupcije i dekadencije jasno objasnile poziciju aktualnog štrajka. Drugim riječima, prosvjeda protiv vlasti koji bi mogao biti početak kraja jedne hegemonije i značaj svake karike u prosvjetnom lancu. Pozitivac i Dubioza slušaju ‘prosvjetare sitnog zuba’, kao i puls ‘običnog čovjeka’ koji je često i zbunjen pred valovima konfliktnih naslova i medijskih objava što oblikuju nerijetko i krivu predodžbu zbivanja. Drugim riječima, Pozitivac je eksplicitno stao na stranu prava na dostojanstvo, informaciju i obrazovanje, educirao svoju publiku u nekoliko minuta o onome što društvo te iste klince nije uspjelo sada već mjesecima pojasniti.

Koliko god da zvučalo kao novinarsko poigravanje riječima u stilske svrhe, Pozitivan koncert – kao zimski festivalski solsticij svojom pozitivnom vibracijom i aurom koju je zadržao u svih 15 izdanja – ima indirektan edukativni i pedagoški utjecaj na svoju demografski, statusno, rodno i interesno šarenu publiku. Kontinuirani rad na osvješćivanju ponajprije mladih o spolnoj higijeni, ali i psihološkim stigmama i socijalnoj marginalizaciji zbog nerazumijevanja ove vrste ne nalazi svoj pandan u društvu, pa ni u formalnoj školi. Glazbeni festival kao komunikacijska platforma na kojoj se miču filteri uslijed ‘bondanja’ s ekipom s kojom (tradicionalno) dolaziš, u ambijentu pozitivne motivacije i informacije. Suptilno i potiho usađuje mehanizme i sredstva kvalitetnijeg ophođenja s vlastitom stvarnošću, pa tako i onom seksualnom koja je u suvremenoj, a srednjovjekovnoj Hrvatskoj određena svojom konzervativizmom i tradicionalizmom.

Upravo zato je možda ovaj Pozitivac po meni bio najbolji i to već prvim danom gdje su na pozornici pred tisućama ljubitelja glazbe koji su u prirodnom okruženju i staništu nepovezani govorili i zapjevali izvođači koji se nisu dali ušutkati ili prikloniti establishmentu profesionalnog domoljubnog establishmenta koji ne tolerira razvitak, slobodno mišljenje i obrazovanje.

Foto: Facebook.com / Pozitivankoncert

Mile Kekin kao samostalni izvođač večeri ovdje ne djeluje dekontekstualizirano bez Hladnog piva ne samo zbog jednostavna razloga da njegova bendovska funkcija pretpostavlja svu pažnju i fokus na njega kao vokalista, nego jer u okruženju aktualnih društvenih promjena Kekin služi kao jedan od glasnogovornika razuma u javnom miljeu. Preko desetljeća je angažirani glasnogovornik tolerancije i demokracije.

Hladnog piva smo uvijek žedni, no osvježavajuće je vidjeti i ćelavog profesora engleskog i njemačkog bez svojih gajničkih jahača. Hladno pivo mu jest podloga i škola, platforma za samostalne izlete na kojima se Kekin dobro snalazi kao profesionalac s dva zrna soli u glavi: poznata publika, poznati mu festival i lokacija, čovjek je na svom terenu čak ni kada publika ne zna osobne novotarije.

Foto: Facebook.com / darko.rundek.official

Darko Rundek i Ekipa – svjetionici večeri

No publika je postala doslovce jednoglasno amorfno tijelo na, oprostit će headlineri iz Bosne, svjetionicima večeri: Darko Rundek i Ekipa živući su trezor hrvatskih klasika neodređenih vremenskim etiketama. Rundekova karizma i dalje je psiho-sociološki fenomen koji intenzivno zrači iz ovog barda, poete i bohema koji živi svoj poziv. Njegova tiha sljedba nije ni svjesna svoje sentimentalne angažiranosti i njegova dosega. To se očituje kada tisuće glasova rođenih daleko iza vremena Haustora, pa čak i ranih godina Carga, sinkronizirano i u transu predaje svoj glas ovom plavookom mitskom biću koji je, opet neprimjetno, oblikovao moderni hrvatski glazbeni folklor.

Rundek briljira jednako sa svojim bendom, ali i Ekipom koja je od srži Carga dvostruko mlađa, premda samo kronološki. Neka nova djeca sada govore jezicima muza na pozornici kroz cijeli instrumentarij. Tako se karlovački bubnjar i gitarist Silvio Bočić na bubnjevima izmjenjuje s Rokom Crnićem s kojim mijenja bas gitaru, dok Mikro Mance (Mirom Manojlovićem i Manceovim sinom) zavodi udaraljkama, a mlada tenor saksofonistica  Ana Kovačić srasta sa svojim mjedenim instrumentom, poput turskog boga saksa Ilhana Ersahina. I dolazite u situaciju kada doista nemate riječi za sinergiju i kemiju na pozornici, ljepotu uvažavanja mladih glazbenika čime Rundek, Pavlica i Isabel kao titani samo njeguju i oplemenjuju legende u nastajanju kao poslovični učitelji i mentori.

Foto: Chadi Ilias / Facebook.com / dubioza

Ponos Balkana

U svakom smislu nasuprot njima jest bosanski ska-folk-rock orkestar Dubioza kolektiv na koji sam retrospektivno najponosniji u balkanskom i prosvjetarskom kontekstu.

Više od desetljeća i po praćenja nekadašnjeg dub-rock benda, danas svjetske stadionske senzacije, lako bi bilo govoriti zlokobno o izdaji izvornosti zvuka i žanra u korist aranžmana za raju. No ako momci pritom nisu izgubili integritet oblikovan oko impulsa za pronošenje društvene svijesti i antisistemskih poruka, onda nema govora ni o ‘prodaji’ zvuka.

Jest da Dubioza kolektiv danas s pozornice zvuči kao varijacija na jednu vlastitu pjesmu i produkciju, ali njihov je društveni doseg značajniji: bend koji otpočetka karijere dosljedno besplatno objavljuje svoju glazbu, svoj pedigre izradili su na live nastupima što i jest epitom Dubioze kolektiv. Koliko bendova ili izvođača poznajete da su kontinuirano aktivni s progresivnim i proporcionalnim rastom svoje publike, a da pritom svaki nastup izgleda kao da je najveći, kao da je konačni, kao da je posljednji, kao da je jedini?

Vidjevši Dubiozu na granici sa Sirijom, u Istanbulu, Srbiji, Sloveniji, Bosni, Mađarskoj i u mreži hrvatskih koncertnih hramova, scenska struktura jest jasna i prisutna. Podjednako kao i njihova pozitivna poruka, energija i iskrenost koja se prevodi u kaskade znoja na pozornici. Dubioza pritom savršeno vlada istom publikom nad kojom ima agitacijsko-propagandnu moć, sukladno poetici i sadržaju svog izričaja. Pritom nikad ne propuštaju biti društveno-politički angažirani, ali ne načelno, ne istrošeno prema jednostranom obrascu, nego bend koji doista može uživati u lovorikama svog rada, intervale među granicama, nacijama i dvoranama ispunjavaju osluškujući probleme svoje publike. A njihova je publika bosanska, balkanska, europska, svjetska: onaj degradirani, zanemaren i potlačen čovjek pred kojeg staju duž regiona.

Kakav rat vodimo?

U zagrebačkoj su kasnostudenskoj to priči ovog puta bili prosvjetari u jednoj od najvećih hrvatskih borbi za demokratski poredak još od prosvjeda Stojedinice na Jelačićevom trgu. No ako smo tada bili u realnom ratu, kakav rat sada vodimo? Onaj za društvenom sigurnošću, povjerenje, civilizacijsko-demokratskim tekovine i prakse gdje je znanje imperativ, a ne hendikep, što daje naslutiti hrvatski slučaj proteklih godina. Dubioza tako daje priliku onima kojima se izruguje vlast sklona sloganima o zemlji znanja i velikim umovima. Ona ih dijabolički koristi kao sredstvo autolegitimacije i omogućuje da se marginalizirane društvene čimbenike doista čuje među onom populacijom koja ih mora čuti: ljudima u formativnim godinama čije se vrijednosti upravo sada oblikuju. I pritom se ex-Yu skupina u žuto-crnim dres-uniformama nameće kao grupa životnih učitelja.

Njihov nimalo banalan značaj u životima mladih u formativnom razdoblju prepoznaju i oni koji ovih dana moraju opravdavati svoj poziv i namjere. U odvojenom se sektoru publike partera isticala skupina osnovnoškolaca u višim razredima s dvije mlade učiteljice koje su ih dovele na Pozitivan koncert ne bi li pokazale značaj urbane kulture, odnosno glazbe za formiranje osobnosti, afiniteta, ali i kao sredstvo društvenog protesta protiv terora manjine. Ponovno je bilo ohrabrujuće vidjeti mlade koji su se, ponovno se vraćam na taj moment, rodili nakon nastavka ovog benda. Time je odaslana poruka o direktnoj i indirektnoj ulozi prosvjetara kao učitelja, mentora i odgojitelja čije su zadaće itekako društveno odgovorne. 

Gdje bolje demonstrirati društvenu odgovornost nego na festivalu kao što je Pozitivan koncert, koji se od malog tvorničkog rock tuluma pretvorio u zimski pandan In Musicu, žanrovski i društveno povijesnom Fiju briju, a politički forumu demokracije, tolerancije i odgovornosti.

Pozitivan koncert svoj je završetak započeo više negoli uspješno, s čime se ispunjena dvorana Doma sportova nabijena iskrenom nadom i pozitivom jednoglasno složila. Sada još samo slijedi veliko finale!

(Visited 339 times, 2 visits today)
Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(14 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari