Recenzija – "Brdo": Urbani intelektualac u potrazi za identitetom
Književnik Ivica Prtenjača u posljednje vrijeme zasluženo zauzima medijski prostor. Njegov najnoviji roman Brdo pobijedio je na V.B.Z.-ovom anonimnom natječaju za najbolji neobjavljeni roman u konkurenciji od rekordnih 137 rukopisa. Prtenjača se u hrvatskoj književnosti afirmirao prvo kao pjesnik objavivši zbirke poezije Uzimaj sve što te smiruje i Okrutnost za koje je nagrađen Kiklopom za pjesničku zbirku godine. Objavio je i zbirku poezije Pisanje oslobađa, zatim roman Dobro je, lijepo je te dramu Nedjeljni ručak koja je praizvedena u HNK-u Ivana pl. Zajca u režiji Tomislava Pavkovića.
„Ništa nisam pitao, jedva sam izmucao vlastito ime, bit će kako bude, pomislio sam. Ne znam samo gdje ću s ovom ubitačnom šutnjom, tom mutavošću koju su u mukama porodili moj prezir i zamor ljudima. Nisam više mogao s njima, počeo sam osjećati da mi otkidaju meso s podlaktica, da me jedu svojim neprestanim brbljanjima i pitanjima. Opsjedali su me, tražili nešto im ne pripada ili što im ja nisam mogao dati.“ Ovim riječima započinje najnovije ostvarenje Ivice Prtenjače. Roman Brdo donosi glavnog lika, ujedno i pripovjedača, koji, umoran od svakodnevnice i građanskog života, bježi na jedno otočno brdo kako bi pronašao svoj unutarnji mir. On je bivši PR u izdavačkoj kući i Muzeju suvremene umjetnosti, umoran je od svoje građanske egzistencije, promocija knjiga i raznih izložbi. Sve je to za njego postalo nepodnošljivo i on bježi. U svom eskapizmu susreće se s potpuno drugačijim načinom života. Na otoku biva smješten u osamljenu brdsku karaulu, a društvo mu pravi magarac Viskonti, pokoja zmija i povremeni posjetitelji brda – turisti, bajkeri i raznorazni duhovni obnovitelji. On u tom okruženju pronalazi razloge za život, pomaže ljudima, čuva ih i peče im kruh. Svakodnevno obilazi brdo te ga čuva od požara.
Bezimeni glavni lik također se susreće i sa problemima otoka i njegovog lokalnog stanovništva. Naizgled izoliran prostor koji zrači smirenošću u sebi krije probleme obiteljskog nasilja, posljedice rata i PTSP-a, ali i kapitalizma. „Svake godine na otoku se izgradi desetak novih kuća, betonskih spavaonica za napuklu Europu. Već s prvim danima jeseni te kuće, i mnoge druge, ostaju prazne, na otoku je ljudi sve manje. Zbog te količine praznog, tamnog, skoro mrtvog prostora, zbog aveti te arhitekture i urbanizma što se poput karcinoma širi otokom, život preživjelih stanovnika, njihove kuće u kojima gori svjetlo, čuje se žamor, postaju iznimke, incidenti živog u mrtvom okolišu.“
Kraj romana donosi odluku pripovjedača o životu ili smrti. Njegov suputnik, magarac Viskonti, na samrti je i njegova muka traje danima. Pripovjedač ne okreće glavu od magarečeve patnje, već se suočava s njome te jednim pucnjem završava prijateljevu muku. Lik je tada već stasao u novog čovjeka koji se spreman suočiti s životom i smrti, ne bježi od tuđe patnje i ne boji se smrti. Shvaća što želi od života – da bude dobro i da pritom ne čini zlo. Pronašao je smisao života, nekog novog sebe i razlog za život. S otoka odlazi smiren i ispunjen dobrotom i slobodom. „Znao sam da nikad više neću vidjeti ove ljude i ovaj otok. To za mene jednostavno neće biti moguće. Najviše zbog toga što su ova tri mjeseca što sam ih proveo skitajući se po brdu, najtužnija i najsretnija tri mjeseca u mom životu. Zato što sam osjetio da se život može ispuniti, da se skorena maska od licemjerja i mržnje, prezira i dosade, može odbaciti. (…) Tako nešto ne može imati reprizu.“