Recenzija – ‘Listen’: Obećavajuća ‘druga runda’ one-hit-wondera The Kooks
Vjerojatno nitko, osim možda zagriženih fanova i nostalgičnih optimista, nije očekivao da će jedan od boljih ovogodišnjih albuma proizaći iz muzičke talionice The Kooksa. Nesuđeni one-hit-wonderi davne 2006. pjevali su svoj hit Naive po radio stanicama u količinama u kojima se danas pušta Pharellov Happy. Nedugo zatim istu su stvar ponovili sa singlom She Moves in Her Own Way, a onda su, uz tu i tamo koju iznimku, nekako pomrli u blagu prosječnost neloših indie balada bržeg ili sporijeg tempa koje su, a eto tako, nit’ dobre nit’ bez veze, ali pusti neka nešto svira. Atmosferični filler i pozadinska muzika stil, kao zvučna vata između hitova u žanrovskim glazbenim blokovima. Njihova tri izdana albuma, “Inside In/Inside Out” (2006) “Konk” (2008) i “Junk of the Heart” (2011) u tom pomrlom periodu čak su financijski dobro i prošli, ali bez nešto puno pamtljivog efekta.
No, ta davna prva desetica dvijetisućitih sada je već pomalo mitsko mjesto u kojem su 2006. izniknuli Arctic Monkeys sa svojim “Whatever People Say I Am That’s What I’m Not”, a ostalo je povijest. Razno-razni bendovi poput Hot Chipa, Razorlighta, The Zutons, Two Door Cinema Club, Hot Hot Heat, The Music, Just Jack, We Are Scientist i sličnih izbacili su albume u toj nesretnoj prvoj desetici dvijetisućitih, samo da bi isti bili zgaženi Arctic Monkeys manijom. Neki su spakirali kofere i otišli doma. Nekima, poput Franz Ferdinanda ili Kaiser Chiefsa, ipak se posrećilo. A neki su kobnu deseticu odčekali spremajući kvalitetan materijal, ako je suditi po posljednjem albumu Maximo Parka ili ovoj glazbenoj zbirci The Kooksa.
“Listen” je album u kojem su funk, ska, elektronika, gospel, dance pop, disco naljepnice, sinkopirani beat i sanjive balade stilski rastopljeni u muzički plastelin koji je potom pomno oblikovan prema prepoznatljivom žanrovskom indie rock izričaju The Kooksa. I hvala nesreći s početka dvijetisućitih, vokal Lukea Pritcharda (koji je u najmanju ruku poseban) sad napokon ima smisla uz ostatak muzike, te ne strši iz sveukupnog aranžmana kao povik buntovnog tinejdžera na prosvjedu protiv ukidanja skejt parka.
Od uvodne Around Town, “Listen” donosi direktan plesni ritam kojim se uglačano stapa u Forgive & Forget, It Was London ili Bad Habit, u niti jednom trenutku ne zvučeći dosadno ili nedorečeno. Pritchardov vokal u ovom obliku zapravo daje vrlo pamtljiv i pozitivan stilski pečat, i dalje šarmantno srcoboljan kao i na ranijim albumima, ali ne i patetičan. Nekoliko balada sa zvučnim cabaret predznakom poput Keep Your Head Up ili See Me Now strateški su upletene u plesnu mehaniku albuma, stvarajući tako i dinamiku zbog koje se “Listen” lako može slušati od početka do kraja – kao cjeloviti album, a ne tek zgodni downloadani singl kakav je bio Naive.
Sve u svemu, “Listen” se sluša s guštom jer ima neki svoj unutarnji groove koji služi kao ljepilo svakom pojedinom zvuku na albumu, zvučeći istovremeno detaljno isplanirano, ali i sasvim spontano. The Kooks vs. glazbena scena – runda dva.
