Poetičan sukob bunta i tradicije namijenjen učvršćivanju zapadnjačkih stereotipa (“Mustang”, D. G. Ergüven)
Ovogodišnji francuski kandidat za Oscara – Mustang – debitantski je dugometražni film Deniz Gamze Ergüven, redateljice turskih korijena školovane u Francuskoj. U svom hvaljenom filmu ona prikazuje patrijarhat ruralne Turske iz perspektive pet sestara čiji se buntovni karakteri suprotstavljaju tradicionalno nastrojenoj sredini. U konzervativnom društvu u kojoj su mlade djevojke najvrjednija obiteljska imovina, njihova egzistencija vrijedi koliko i miraz koji se dobiva njihovom udajom, a neprilagođavanje tim pravilima svaku od sestara prisiljava na osobnu borbu u kojem je pitanje koliko daleko su spremne ići kako bi sačuvale svoju slobodu.
Dopuštajući radnji da se ravnomjerno razvija, film na suptilan, ali jasan način prenosi poruku borbe za ravnopravnost, dok se njegova slojevitost ističe u, na momente, iznenađujuće duhovitom tretiranju vrlo ozbiljne teme. Pogled u svakodnevicu živahnih mladih djevojaka koje se nasilno transformira u bračne služavke nudi niz poetičnih kadrova koji istražuju temu potlačenosti žena ukazujući da se ona, do određene mjere, dešava u svakoj zemlji svijeta. Dakle snažna socijalna poruka upakirana u besprijekoran vizualni doživljaj glavna je odlika filma koji se proslavio na brojnim festivalima na Zapadu. Oko toga nema nikakve dvojbe, Mustang je nadasve festivalski film i čak dvadesetak nagrada to jasno potvrđuje.
Od samog početka jasno je da je Mustang nadasve osoban projekt redateljice koja temi pristupa vrlo emotivno, a njezino prisustvo u stvaranju filma ponajbolje se očituje u odnosu prema djevojkama koje glume pet sestara. Njihova gluma je prirodna i bez nepotrebne afektacije, dok međusobna interakcija odiše snažnom povezanošću i predstavlja najintimnije dijelove filma. Za duboko emotivan doživljaj filma svakako je zaslužna i glazba koju potpisuje australski skladatelj Warren Ellis na listi čijih najčešćih suradnika nalaze se glazbena ikona Nick Cave, kao i redatelj John Hilicoat čije je filmove The Proposition (2005.), The Road (2009.) i Lawless (2012.) uglazbio upravo Ellis. Melodije u Mustangu su nenametljive i melankolične, ali nadasve sugestivne te na momente funkcioniraju kao svojevrsni unutrašnji monolog djevojaka koje se bore očuvati svoj identitet.
Dakle, sve u svemu Mustangu je teško naći neku veću zamjerku i film bi se opravdano mogao svrstati na uži popis najboljih ovogodišnjih europskih filmova da ne postoji snažan déjà vu osjećaj prilikom gledanja filma. Naime, film Deniz Gamze Ergüven naprosto je turska verzija The Virgin Suicides iz 1999. Štoviše, sličnosti između ova dva filma toliko su izražene da na momente naprosto opterećuju poznavatelja maloprije spomenutog filma Sofije Coppole. I dok nema previše smisla nabrajati njihove sličnosti, sama činjenica da je Ergüven u tolikoj mjeri odala počast svojoj slavnoj američkoj kolegici svakako oduzima dio autentičnosti njezinom filmu i sugerira da se ipak radi o zapadnjačkom pristupu temi djevojačke emancipacije.
Posebno intrigira činjenica da je Mustang (zahvaljujući novcu pariške produkcijske kuće CG Cinéma) francuski kandidat za Oscara u godini kada je u Cannesu pobijedio film najznačajnijeg suvremenog francuskog redatelja Jacquesa Audiarda – Dheepan koji govori o problemu integracije imigranata u suvremeno europsko društvo. Dakle, za ubaciti se u avion za Los Angeles, umjesto filma koji se bavi najvećim aktualnim problemom zapadne Europe, Mustang zaista mora biti vrlo posebno ostvarenje? Hm, to je na svakom gledatelju posebno da prosudi, ali teško se oduprijeti dojmu da u buržujskoj Francuskoj još uvijek dominira stereotipan pogled na istočne kulturne krugove.
Još otkako je Emir Kusturica prije 30 godina uzeo prvu od svoje dvije Zlatne palme s Otac na službenom putu bilo je jasno koliko Francuzima odgovara poetika balkonskog primitivizma. Deset godina kasnije Kusturičin je Underground opet doveo Cannes do općeg delirija i u tim trenucima činilo se da su najveći jugonostalgičari upravo pripadnici francuske festivalske publike koji nikako nisu mogli prežaliti da se raspala i (donekle) civilizirala ta čudnovata zemlja na brdovitom Balkanu. U zadnjih desetak godina po svoju dozu orijentalnog ”divljaštva” Francuzi su se preko nezaobilazne Rumunjske uputili malo istočnije te kao zadovoljavajući surogat jugoslavenskom barbarstvu i rumunjskoj postsocijalističkoj estetici poslužila im je očaravajuća patrijarhalna disciplina islamskih zemalja.
Kako osvojiti festivalsku publiku
Bliskoistočna kinematografija nigdje na zapadu ne prolazi bolje no u Francuskoj i dok većina ljubitelja neameričkih filmova cijeni sjajne naslove koji proteklih godina dolaze iz Irana, Turske i niza drugih zemalja, nitko kao Francuska ih ne pokušava tako nasilno prisvojiti i integrirati u vlastiti nacionalni identitet. Upravo to Mustangu daje jednu dodatnu dimenziju koja mu nije bila inicijalno predviđena. Film Deniz Gamze Ergüven svojom vizualnom poetikom sukobljava se s patrijarhatom ruralne Turske, međutim njegov prijem i promocija jednako tako ukazuju na politički i umjetnički uvjetovan ukus filmske elite u Francuskoj. Kinematografski vrlo korektan, Mustang tako neposredno razotkriva zapadnjačke stereotipe i to ga svakako čini jednim od značajnijih ovogodišnjih naslova.