Ambiciozan projekt koji ne ispunjava očekivanja (“Rodinny film”, O. Omerzu)
Tri godine nakon svog intrigantnog debitantskog filma Prílis mladá noc (2012.), slovenski redatelj s češkom adresom Olmo Omerzu, publici ZFF-a predstavio je ambiciozan projekt imena Rodinny film (Obiteljski film). Imućni bračni par s psom odlazi na višemjesečno jedrenje obalom Indonezije ostavljajući petnaestogodišnjeg sina i tek nešto stariju kćer u luksuznom stanu u Pragu bez nadzora, uvjereni da u tom scenariju baš ništa ne može poći po zlu. Dakako, ubrzo se ispostavi kako djeca nisu onoliko odgovorna kao što su njihovi roditelji to priželjkivali, dok krstarenje rajem završava brodolomom. Ovaj intrigantni, iako pomalo naivan sinopsis držao bi vodu puno bolje od jedrilice bračnog para da nakon njega ne usljeđuje niz dramaturških obrata koji Rodinny film tematski približava najmaštovitijim uradcima u žanru telenovele. Međutim filmu nedostaje puno više od melodramatici naklonjene publike.
Tehnički besprijekoran, film nudi pregršt virtuozno snimljenih kadrova, ali na planu priče promašaja je naprosto previše. Ambicioznom scenariju žrtvovana je karakterna razrada i slojevitost likova. Paradoksalno, likovi koji bi trebali nositi radnju nepodnošljivo su pasivni, dok su njihovi međusobni odnosi često nedovoljno definirani i nadasve fragmentarni. Mladi glumci Daniel Kadlec i Jenovéfa Boková, koji glume brata i sestru, i više no korektno su odradili svoj posao, međutim gledatelj se ne uspijeva poistovjetiti ni s jednim likom i dok 95-minutni film sadržajno obiluje brojnim podtemama uradak se doima puno, puno duljim no što uistinu jest. Pritom je dinamika krajnje neujednačena i film naglo usporava na svojim najzanimljivijim dijelovima suviše toga prepuštajući subjektivnim interpretacijama. Cijena te umjetničke vizije skupo je plaćena gubitkom interesa publike.
Vjerojatno najintrigantniji dio filma je njegov naslov koji ironizira čitav jedan žanr, dok scenarij radi tematsku spiralu kojom ipak stiže na happy end po kojem je žanr obiteljskog filma poznat. Ipak, taj inteligentan koncept nije s dovoljno vještine prenesen na platno te ono što je trebala biti dekonstrukcija motivacije nuklearne obitelji postao je tek prosječan film kojem nedostaje dubine i finese.
Prilikom silovanja smisla kao ideju filma moglo bi se prepoznati da udovoljavanje pojedinačnim užitcima nužno dovodi do gubitka obiteljske kohezije, međutim ta poruka (a i sve ostale) posve je izgubljena u pretjeranom scenariju koji ipak ne uspijeva doprijeti do publike na dubljem emotivnom nivou. Sve to Rodinny film pretvara u tek nisku stepenica u sazrijevanju talentiranog mladog redatelja, koji se puno bolje snašao u vremenski i prostorno zaokruženijem scenariju svog prvijenca.
