Recenzija – “On My One”(Jake Bugg): Slabi rezultati samostalnog pothvata
Jake Bugg na novom albumu “On My One” pokazuje da mu nikako ne fali glazbene inspiracije. Naslov albuma i prve po redu pjesme On My One je Nottinghamski slang za “on my own” pa već iz toga možemo primiti suptilnu poruku o tome koliko se Bugg otuđeno osjeća od mjesta na kojem je odrastao, ali i od situacije u kojoj se našao s velikim produkcijskim kućama jer na ovom albumu je on sam zaslužan za većinu produkcije (Jacknife Lee je producirao tri pjesme), a osim toga svirao je i većinu instrumenata. Iako je pothvat ovog 22-godišnjeg glazbenika da gotovo sasvim samostalno producira svoj autorski materijal više nego pohvalan, upitno je koliko je u tome uspio.
MC Bugg nema mnogo za reći
U preslušavanje ovog albuma ušla sam misleći da znam tko je Jake Bugg i kakav je on glazbenik, ali ovaj nekonceptualni album na kojem je svaka od jedanaest pjesama potpuno drugačija stilski, ali i tematski, razuvjerio me od toga. Vidi se da je Bugg savladao neke osnove produkcije koja nije loša, ali nije niti odlična. Ono zbog čega sam zapravo ostala pomalo razočarana nije produkcija, ali ni instrumentalan dio, već stihovi, do ovog albuma nešto što sam kod njegovog rada cijenila najviše.
Stihovi na ovom albumu ostavili su me pod dojmom da Bugg nema baš puno za reći o ljubavi, društvu, ali ni o politici, novoj temi u kojoj se okušao pjesmom Ain’t No Rhyme. Za mene je ova pjesma siguran dobitnik nagrade za najgoru na ovom albumu. Poštujem njegov pokušaj da se okuša u hip-hopu, ali ovo nespretno repanje usudila bih se reći i pomalo neukusnih stihova koji na dijelovima zvuče i kao kakvo generično upozorenje mladima jednostavno ne funkcionira dobro.
Povratak starim načinima
Ali naravno nije sve tako loše – očarala me prva pjesma, country balada On My One, možda upravo zato što svojim folk blues zvukom najviše nalikuje Buggovom prijašnjem radu. Možda su tome zaslužni i stihovi koji su uz glazbu stvorili poprilično nihilističko ozračje koje mi je, nakon nekoliko slušanja, ipak priraslo srcu. Love, Hope And Misery, još jedna balada južnjačkog stila, pokazala se kao jedna od onih pjesama koja se, da bi bila dobra, mora slušati samo u određenim trenutcima. Ako pustite da vas pronađe u trenutcima ljubavnih očaja bit će izvrstan antiseptik srcu, inače je samo jedna u nizu neuvjerljivo dramatičnih pjesama. Akustična All That i The Love We’re Hoping For zvuče odlično jer njegov poseban glas na ovim pjesmama napokon dobiva zaslužen prostor i dolazi do izražaja u svojoj sanjivoj ljepoti.
Pjesma Gimme The Love, glavni singl albuma, pokušava probuditi njegov karakterističan poletan zvuk, ali to nažalost ostaje samo na pokušaju. Taj zvuk dostavila je znatno manje proslavljena Put Out The Fire kao i Livin’ Up Country. To su pjesme u kojima se Bugg držao onoga što dobro zna. Ostale pjesme na albumu kao što su Bitter Salt, Hold On ili Never Wanna Dance na mene jednostavno nisu ostavile nikakav dojam. Tu su i popunjavaju prostor, ali ništa više od toga.
Na kraju koliko god se album činio loš, nije. Naravno, ima svojih promašaja, ali Bugga nakon ovoga možemo samo još više cijeniti zbog hrabrog skidanja pomoćnih kotača, eksperimentiranja i držanja dignute glave pri svemu tome. Ovaj album u meni je probudio znatiželju jer tek sada ne znam u kojem će smjeru ići dalje ovaj mladi glazbenik. Poor boy from Nottingham je sa svojim do sada najslabijim radom opet uspio očarati.
