Recenzija – “Život djevojaka i žena” (Munro, A.): Univerzalne istine o odrastanju

Život djevojaka i žena knjiga je kanadske spisateljice i nobelovke Alice Munro u izdanju nakladničke kuće OceanMore. Alice Munro piše samo kratke priče, ali Život djevojaka i žena može se smatrati njenim jedinim romanom zbog jedinstvenog tona kojim su sva poglavlja pisana, kao i zbog istog naratora u svakom od njih. Usprkos tome čitajući knjigu više sam je doživjela kao svojevrstan ciklus od osam priča nego roman. Knjiga je prvi put objavljena još 1971. Većina radnje odvija se u malom kanadskom gradiću Jubilee koji se pokazao kao izrazito plodno tlo za autoričine priče, a vremenski je knjiga smještena u rana i srednja desetljeća prošlog stoljeća kada je feminizam bio na horizontu, neizbježan, no još uvijek nedostižan, malo izvan dohvata.

Stvoriti remek-djelo glavna je zadaća pisca

Priče proživljavamo iz perspektive glavne junakinje Del Jordan te pratimo njeno odrastanje i razvitak, od djetinjstva do odlaska na studij. Kao djevojčica, živjela je s obitelji na očevoj farmi za uzgoj lisica. Tada Del otkriva neodoljivu ljepotu prirode oko sebe, a i mi je čitajući možemo osjetiti jer nas Munro obavija gustim tkanjem motiva i boja, pejzaž mi se nesvjesno stvarao pred očima i kao da sam uz Del i ja hodala po svim tim krajolicima. Nakon toga s majkom se preselila u obližnji gradić kako bi nastavila školovanje. Tamo upoznaje najbolju prijateljicu Naomi i uz nju prolazi sve što je povezano s odrastanjem jedne djevojke. Sve to na prvi pogled čini se beznačajnim, ali Munro na prirodan i lak način otkriva kompleksne slojeve koji čine svijet djevojki.

Munro pokušava sagledati ono svakodnevno, uobičajeno, a to se veoma dobro vidi iz opisa Delinog Ujaka Craiga koji piše knjigu o povijesti njihove obitelji. Umetnut je jedan monumentalno dosadan paragraf iz Craigove knjige, a nakon njegove smrti Deline tete joj ostavljaju tu knjigu kako bi je dovršila, ali Del je zanemaruje misleći kako je jedina dužnost pisca da stvori remek-djelo. Autorica tu u isto vrijeme ismijava ali i veliča Delino shvaćanje pisaca.

Religija u malim sredinama

U knjizi se spominje i često osjetljivo pitanje vjere. U malom kanadskom gradiću Jubileeju kao i mnogim drugim malim sredinama pitanje vjere i odlaska u crkvu zapravo je društveno pitanje i svojevrsna socijalna afera. Cijelu tu situaciju fantastično opisuje citat “svakom tko je ondje živio ostatak grada služio je kao publika”. Svi koji su odrastali u manjim sredinama, sigurna sam, moći će se povezati s ovim. Ritual odlaska u crkvu pokazuje se onakvim kakav zaista jest, pažnja je usmjerena prema tome gdje se tko pojavio, s kim i kakav umjesto na okupljanju u vjeri koju dijele. Del pokušava pronaći svoje mjesto odlazeći u različite crkve u potrazi za nečim drugačijim, no na kraju shvaća da uživa samo u teatralnim aspektima vjerske prakse.

Prirodno, prateći odrastanje mlade djevojke spominju se i Delina prva seksualna iskustva, ali umjesto da opisuje negativne posljedice koje su mogla ostaviti na Del, Munro njen lik ohrabruje i pobuđuje u njoj još veću znatiželju. Del želi opširnije znanje od onog koje knjige pružaju pa pristaje na stvari na koje možda i ne bi trebala. Ona nakon svega seks, barem u jadnim oblicima u kojima ga je imala prilike doživjeti, smatra smiješnim, taj pojam za nju ogoljen je sve misterije i intrige koja ga je obavijala.

Kontradikcije u životima djevojaka i žena

“Mislim da nastupa promjena u životu djevojaka i žena. Da. Ali na nama je da je potaknemo. Žene dosad nisu imale ništa osim veze s muškarcima. To je sve što smo imale i što imamo. Vlastitog života imamo koliko i domaće životinje.” važan je citat majke glavne junakinje Del, predstavlja kamen temeljac mnogih radova autorice, ali ujedno je i donio naslov ovoj knjizi. Prema takvom stavu Del je jednostavno ambivalentna. Del s majkom dijeli mnoge sličnosti, obje su pametne, obje su knjiški moljci čija se žeđ za znanjem ne može utažiti. Usprkos tome, Del se zgraža nad majčinom apsolutnom apatijom prema romantici.

Ada, Delina majka, od kuće do kuće prodaje enciklopedije po kanadskoj provinciji, gotovo je naivna u svojem vjerovanju da Del iznimnom ambicijom može postići isto što i bilo koji muškarac, pokušava zanemariti činjenicu da se nalazi u maloj sredini okružena stavom kako biti žena nije velika stvar. Del je mnogo suptilnija nego svoja majka i itekako vidi odraz njene neadekvatnosti u očima svijeta koji je gleda. Kontradikcije u životima žena Munro je prepoznala prije više od četrdeset godina, ali malo njih je razriješeno.

Glazba koju svakodnevni život sklada

Autorica se fokusira, kao što je i sama jednom rekla, na stvari unutar stvari. Ima nevjerojatnu sposobnost da čitav život i sve ono što uz njega dolazi, te stvari unutar stvari, smjesti u jednu kratku priču. Lapidarna te varljivo realna i hladna na stranicama, Munro stvara priče intrigantnih konstrukcija koje se kreću kroz vrijeme i sjećanja, prvo daju panoramski prikaz odabranih života, a onda ujedno i zumiraju u svakodnevne rutine i borbe koje se u njemu odvijaju. Munro shvaća glazbu koju svakodnevni život sklada, ima tu moć da istovremeno na jasan način prikaže unutarnji svijet likova te da ih smjesti u okolinu i prikaže i njen stav prema tim istim likovima.

Popustiti okolini ili ostati dosljedan sebi?

U knjizi je veoma jasna podjela ljudi na one koji preživljavaju u društvu te mu se prilagođavaju i na one koji u tome ne uspijevaju, a kako priča napreduje ta granica je sve oštrija. Del je u cijeloj priči nesigurna gdje joj je mjesto, ne predaje se nijednoj strani i uspješno balansira po žici koja ta dva svijeta dijeli. Svako poglavlje ove knjige jedna je kriza s kojom se Del mora suočiti, svaka na kraju očekuje kompromis. Zanimljivo je što se Del nakon svake krize koju proživi osjeća sigurnom na trenutak i nastavlja uspješno zadržati svoju individualnost, ali i opstati u društvu, no svaki izlazak iz krize je kompromis, a sama ideja i priroda kompromisa je ono što na kraju ošteti Del.

U svim situacijama u kojima se Del kroz poglavlja nalazi ona mora donijeti neku vrstu odluke i uvijek, slučajno ili svojevoljno uhvati samu sebe kako radi kompromis. Zbog toga tenzija u knjizi raste, izlaz iz svake nove krize postaje sve kompliciraniji. Del je nedosljedna sebi, ali svejedno ne popušta okolini. Čitajući knjigu u nijednom trenutku nije me napustio dojam da se Munro obraća direktno meni, da govori o mojem životu te o životima koje primjećujem oko sebe kakvi jesu, prepuni kompromisa. Život djevojaka i žena priča je o odrastanju, iznosi univerzalne istine s kojima smo se u tom procesu svi suočili.