novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Recenzija – Pizzerija Kamikaze i druge priče: Genijalnost leži u apsurdu

Foto: facebook.com/Fraktura
Vrijeme čitanja: 5 minute

Svi ljubitelji Etgara Kereta i njegove proze sada će doći na svoje. Pizzerija Kamikaze i druge priče idealno su štivo za nadolazeće kišne i hladne mjesece u godini. Izdavačka kuća Fraktura ove se godine pobrinula za to izdajući ovu zbirku priča, čijoj smo promociji mogli prisustovati u rujnu na Festivalu svjetske književnosti gdje je i sam autor govorio o njoj. Iz samog naslova knjige dobila sam dojam da se autor nije previše premišljao oko smišljanja imena za svoju zbirku. Najvjerojatnije je pred sobom imao zbir raznih priča i tekstova, a najopsežnija među njima je Pizzerija Kamikaze, pa je po njoj odabrao vodeći naslov, a ostale je prate kao sporedne, no ne i nevažne.

U tom smjeru ide i cijela ova zbirka. Pizzerija je nositeljica cijele knjige s još mnogo aspekata osim onog naslovnog. S aspekta genijalnosti u pripovijedanju i stvaranju sadržaja, ali i s aspekta kreiranja likova te njihovih psiholoških i socioloških profila. No i ostatak zbirke potvrđuje ove, prethodno napisane, činjenice. Priče su vrlo kratke, britke, da ne kažem, jednostavne. Razumljive svakome tko se odvaži uzeti knjigu u ruke i pročitati je. No u toj jednostavnosti u izrazu krije se mnogo genijalnosti, apsurdnih situacija, još apsurdnijih pripovjedačkih vještina za kakve ni ne znaš da postoje dok nešto takvo ne iščitaš.

Keret, osim što se ovdje izražava u kraćoj i jednostavnoj formi, radi to na podosta komičan način. Komično govori o stvarima koje uopće nisu smiješne ni zabavne, već predstavljaju veliki problem i apatiju, ili za pojedinog lika u priči, ili za društvo u cjelini. Komično govori i o pitanju morala, točnije, njegovom pomajkanju kod pojedinaca. Opisuje to s dozom bizarnosti. Genijalne bizarnosti.

“Na moj peti rođendan mami su otkrili rak i odstranili maternicu. Moja je mama stvarno imala lijepu maternicu. Toliko lijepu da ju je bolnica donirala muzeju. U sebi sam znao da ću jednog dana provaliti u muzej, ukrasti materncu i pobrinuti se za nju… Pokušao sam je zamisliti kako pliva u oceanu okružena dupinima i ribama.”

Foto : Tanja Brajković/privatni album
Foto : Tanja Brajković/privatni album

Etgaru Keretu cijeli je ovaj svijet svijet apsurda i svijet istine, istodobno. U ovoj zbirci priča on kroji svoj svijet – svoju svjetsku kartu po vlastitim pravilima, sa svojim osebujnim likovima, humorom te ishodima. Pitam se ima li uopće smisla razumjeti taj njegov svijet kad će on, ionako, uvijek ostati samo njegov? Čitatelj ne može skroz proniknuti u njega niti je potrebno da to čini. On ga može samo djelomično razumjeti ili ga uopće ne razumjeti, nego se prepustiti i uživati u čitanju redaka koje mu Keret škrto i šturo daje tek toliko da mu predstavi samo jedan manji dio sebe i svoje fiktivne spisateljske genijalnosti.

FORMALNI I RUTINSKI PREDGOVOR

Postoji jedan predgovor na poleđini knjge koji kazuje da upravo ta piščeva karta svijeta može imati svoj Teksas ili Tel Aviv, svoje šutljive anđele, pregažene pse ili ambiciozne vozače autobusa, što je istina. No svatko od nas to isto može imati na svoj način. Prvotno, kada sam pročitala taj tekst, dok još zbirku nisam iščitala, u potpunosti sam povjerovala u tu kartu. No, nakon čitanja, mišljenja sam da je predgovor napisan vrlo formalno i rutinski, kako priliči predgovorima hit knjiga te da uopće nema razrađene detalje i stil koji autor u knjizi pokazuje svakom novom rečenicom.

Može on imati svoje pse, svoje specifične rupe u zidu, svoga Kurta Cobaina (…), no to može imati i ima apsolutno svatko tko se ulovi fiktivnoga pisanja. Svatko ondje stvori svoja neka pravila i manevarski prostor. No Etgar Keret nije samo to. On je puno više i puno složenije od toga. On je svijet koji ne treba potpuno shvatiti. Treba samo uživati u njemu i u svemu što nam nudi.

Ipak, nekih se stvari mogu dotaknuti, koje nisu ni naklapanje, ni prepričavanje, ni analize. Dotaknut ću se teme ambijenta radnje, ili barem ambijenta kakav sam si ja u glavi stvorila tijekom čitanja.

Prostor je prikazan na granici ovozemaljskog i nebeskog. Nešto između. U pričama ne prevladavaju rečenice koje upućuju na kolorite u prirodi, zelenilo, more ili plavetnilo, a nema ni opisa nekih prirodnih zakonitosti koje upućuju na to da živimo na Zemlji. Prostor jest živući i kreće se, no obavijen je sivilom, dimom, bez življih boja. Prostor je to koji upućuje na raj ili čistilište. Na onaj raj kakvim ga čovjek zamišlja prije nego što pođe u njega. To je najbolje prikazano u samoj priči Pizzerija Kamikaze koja prati i istoimeni film u kojem se to još bolje uočava.

Svijet je to u kojem se sastaju sve duše koje počine samoubojstvo zbog bremena ili nezadovoljstva životom na prethodnom svijetu. Sivo, sumorno, poluživuće, bez jačih izmjena dana i noći, blijedih ljudskih lica mutnih pogleda i polusrčanih osmijeha. To je jedan svijet za sebe. Svijet po Etgaru Keretu. I magla mu se nadvila nad nebesku kapu kao kad se nad Englesku nadvije ciklona i ne popušta nekoliko mjeseci. Ondje vrijede posebna pravila, no ipak likove ondje more ovozemaljski problemi, ljubavni ili seksualni.

Mnogi od njih žale za počinjenim suicidom želeći se vratiti svijetu iz kojeg su došli jer ne mogu živjeti bez nekih ljudi koje su netom napustili. No ovdje sada upoznaju i skroz nove ljude što samo znači da moraju krenuti ispočetka i zaokrenuti misli u drugome smjeru. To jako dobro, na kraju, i prihvate.

PITANJA KOJA NEDOSTAJU DA SLAGALICA BUDE POTPUNA

U Kamikazama se pojavljuje i nekoliko ključnih književnih problema. Najprije – problem samoubojstva. Problem je to koji likovima daje šansu da uvide svoje greške i preispitaju svoje poteze. Suicid ih vodi ka katarzi kroz koju dolaze do saznanja i odgovora o svojoj svijesti koje prethodno nisu znali.

Drugi, ali ne i manje važan problem, jest problem pridruživanja toku. Pri njemu likovi doživljavaju duhovni i psihološki razvoj kroz suicidalne probleme pridružujući se toku. Kako? Pa kroz pitanje o tome koji djelić nedostaje u slagalici njihova života. To otkriju kada počine samoubojstvo i odu na onaj svijet. Izgrade određenu energiju, na umu su im temeljna životna pitanja zbog kojih su i napravili taj čin, a onda nakon njega, kroz misli i sanjarenje otkriju neposredna manja pitanja. Baš ona koja nedostaju slagalici da bude potpuna.

A treći problem je problem etike – odnosa iz nove perspektive. Kroz odnose s novim prijateljima i poznanicima; samoubojicama, likovi uče o sebi i o ljudima s kojima su bili prije suicida. Uče na koji način ostvariti svjesnije veze, o osobnom razvoju i kako na već postojeće odnose, primijeniti neku novu energiju. To se osobito tiče ljubavnih veza i veza s roditeljima te s prijateljima.

Cijeli onaj svijet, i ti suicidalni likovi, samo su svojevrsni simboli i Keretove izmišljene vizije gdje akteri dolaze do nekih svojih zaključaka i rješenja. Nitko se od njih nije, zapravo, ubio niti nestao. Sve je to fikcija izmiješana sa stvarnosti.

Na kraju, kada sve rezimiram, ovaj pisac za svaku priču i za svakog lika ima svoje osebujno rješenje i ishod. Ishodi se dogode, za čitatelja, neočekivano, nadnaravno i s popriličnim happy endom. Mašta mu je kod završetaka priča golema, slobodna i ide u krajnosti. Pa eto, vjerujte mašti i živite u skladu sa svojom vlastitom.

 

 

 

 

 

 

 

Be social
Što misliš o ovoj knjizi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari