Recenzija – Pogled tišine: Amerikanci su nas naučili da mrzimo komuniste

Na Human Rights Film Festivalu u kinu Europa prošli su se tjedan prikazala dva Oppenheimerova filma: The Act of Killing (Čin smaknuća, 2012) i The Look of Silence (Pogled tišine, 2014). Uvodni je govor za Pogled tišine bio kratak, što je čini se značajka uvodnih govora na ovogodišnjem festivalu, ali u njemu je rečeno sve što je bitno.

“Rijetko kad se tijekom festivala dogodi da neki film postane kultni. Čin smaknuća imali ste prilike vidjeti dosta visoko na mnogo lista najvažnijih dokumentaraca ikad snimljenih. Ovaj film koji ćete večeras vidjeti i ono što je nama bilo zanimljivo u vezi njega jest da nije distribuiran po Hrvatskoj i kinima. Dugo smo razmišljali kako ćemo prevesti The Look of Silence. Dvoumili smo se između naslova Pogled u tišinu koji je na neki način taj ispitivalački pogled koji pokušava proniknuti u zlo i izvore zla ili naslova Pogled iz tišine, to je  nekakav čudan pogled koji daje dojam da zločin gleda u nas. Odlučili smo se na kraju za Pogled tišine koji je možda malo neutralniji, a još uvijek dovoljno poetski. Nadamo se da ćete jednako kao i mi ovaj film ocijeniti važnim. Film je nastao i sniman je otprilike istovremeno kad i materijal za Čin smaknuća. Važno je napomenuti da je veliki broj suradnika na filmu odlučio ostati anoniman. Koliko god da se radilo o zločinu koji je počinjen prije više od pola stoljeća, itekako još provocira vlasti.”

The Look of Silence odnosno Pogled tišine (2014) svojevrsni je nastavak Čina smaknuća (2012) i ovaj je put fokus više na žrtvama, nego na ubojicama. Glavni je protagonist Adi, seoski optičar kojem je brat ubijen za vrijeme svrgavanja indonezijske vlade 1965-1966. godine. Riječ je o genocidu o kojem se šuti skoro pedeset godina, a pretpostavlja se da je tada i u idućim desetljećima Suhartove vladavine ubijeno između 500 tisuća i dva milijuna ljudi (etničkih manjina i navodnih komunista), a do danas nitko nije odgovarao za to. Značajno je da se dan prije Pogleda tišine prikazao Čin smaknuća jer je onima koji su ga pogledali bilo puno lakše fokusirati se i uočiti neke klasične oppenheimerovske provokacije u Pogledu tišine. Filmovi se nadopunjuju nudeći dvije strane kovanice i trebalo bi ih pogledati u kompletu.

Vođe odreda smrti, ljudi koje je vojska izabrala za čišćenje sela i gradova od nepoželjnika, obogatili su se i žive u blagostanju, na njih se gleda kao na heroje. Adi obilazi ljude odgovorne za bratovu smrt i dok im pregledava oči i utvrđuje dioptriju, ispituje ih o tome što su radili, kako su i zašto ubijali. Izvrće odgovore kazivača, ponavlja pitanja u drukčijem formatu, iskreno progovara o smrti svojeg brata i propituje sadašnji režim. To je tipičan način na koji se dobivaju pravi odgovori u oba Oppenheimerova dokumentarna filma i tako se razbijaju prozirne obmane i slabe laži koje ljudi često smišljaju kad se suoče s kamerom ili ih već godinama govore sami sebi.

Teško je i pomisliti da bi jedan intervju mogao u gledatelju izazvati nalet adrenalina. No, onog trenutka kad se pojavi svijest o tome da čovjek čiji je brat osuđen i ubijen kao komunist intervjuira ljude koji mogu na isti način ubiti i njega, tad svaki razgovor postaje napetiji od bilo koje akcijske scene. Adijeva majka svjesna je opasnosti, kad čuje što joj sin radi oči joj se rašire od straha. Upozori ga da ne jede ništa što mu nude i pokaže mu kako je najlakše ubiti nekoga udarcem u potiljak, za svaki slučaj ako ga napadnu.

Ono što je na trenutke posebno teško gledati jest silan trud koji Adi ulaže u to da ne pokaže što stvarno osjeća. Fokus je često na njegovom licu koje ponekad iza osmijeha ili znatiželje otkriva znakove agresije, mržnje, gađenja i tuge. Svaka teška scena o događanjima 1960ih i ubojstvima razbija se scenom svakodnevnog života Adijevih roditelja ili Adijeve djece. To je možda taj dio koji nedostaje u Činu Smaknuća, neko utočište koje gledatelju pruža šansu da se donekle opusti od traumatične priče te da bude odmorniji i spremniji na idući razgovor s jednim od ubojica.

Osim indonezijskog pogleda na masovna ubojstva, nudi se i kritika reakcije Amerikanaca na čitav događaj. U filmu je prikazan izvještaj NBC-a iz 1965. u kojem fokus nije na (tada) nedavnim ubojstvima već na ekonomskom potencijalu i ljepoti Indonezije. Taj se dio odlično slaže s izjavom jednog od vođe odreda smrti koji kaže: “Amerikanci su nas naučili da mrzimo komuniste”. Na taj se način vođa brani od zločina koji je počinio, a film nas podsjeća na povijesno poznatu nisku toleranciju Amerikanaca na komuniste i njihov strah od Rusa za  vrijeme Hladnoga rata.

Pogled tišine ostavlja jednako jak, ako ne i veći, dojam od Čina smaknuća. On je slika emocija koje se javljaju u žrtvama nasilja, onima koji su izgubili voljene, a osuđeni su na suživot s agresorima koji su za to krivi. Žive u stalnom strahu od ponavljanja istog, njihove su emocije tuge i bespomoći ponekad prejake za doživjeti. Istovremeno bi se film mogao gledati kao priča o osobnoj tragediji i nemogućnosti da se krene dalje. Adi, rođen u obitelji za vrijeme tugovanja, ne može pobjeći od prošlosti. On je svojevrsna zamjena za ubijenog brata. “Da se nisi rodio, poludjela bih”, kaže njegova majka. Adija i žrtve i ubojice upozoravaju da prestane kopati po prošlosti, ali on ne odustaje iako time dovodi u opasnost ne samo sebe, već i svoju obitelj. Film je komentar na mentalitet ubojica koji žive nekažnjeni i svoju krivnju prebacuju na vlast, vojsku, Amerikance i komuniste. Također je kritika svjetskih političkih vođa koji su se okrenuli od Indonezije, ništa nisu poduzeli i time su podjednako krivi za ubojstva. Povrh svega film govori da su neki zločini protiv čovječanstva preveliki da prođu nekažnjeno i o njima se mora govoriti.