novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Ivan Grobenski (Moskau): “Na Havaje bismo išli po inspiraciju samo zato što ih mrzimo”

Moskau
Foto: Bojan Koštić
Vrijeme čitanja: 15 minute

Ususret četvrtku u Vintageu, koji će svojom pojavom i patnjom uveličati kolektivni kaos Moskaua i glasne čežnje Denisa Kataneca, razgovarali smo Ivanom Grobenskim. Limb je poslužio kao slikovito mjesto polaska u sfere koje se šire iznad zvuka i muzike. Kako čitati Sveto pismo i kakve veze imaju Vladimir Nabokov i Markiz De Sade s njezinim piscima, samo su neke od tema kojih smo se dotakli. Ako dogurate do kraja, saznat ćete i što je Moskau pripremio za Vintage.

Kažeš da je sve nešto u kaosu – općenito u gradu ili u Moskau?

Mi smo uvijek u kaosu, to nam je modus operandi. Ako nismo u kaosu, nešto ne valja.

Rekao si i da bi se vjerojatno raspali nakon “Violence & Sorrow” da niste počeli svirati Velvete. Je li bilo nekih konkretnih situacija ili je to samo slikovito rečeno?

Nismo mi taj bend. Krenuli smo raditi “Violence & Sorrow” i onda smo se zakopali u taj neki režirani pristup, jer nam je bilo interesantno probati ukalupiti neki smišljeni program i imati neki plan i neku scensku razrađenost i tak dalje. Ali onda smo skužili da to ne ide. Mislim, ide. I okej, zadovoljni smo. Dobro smo to napravili, sve je bilo okej, ali smo se psihički raspali skoro. Psihički i konkretno. Tak da smo odustali od daljnjih takvih akcija. Barem na neko vrijeme, nemam pojma. Nama je najbolje kad nas samo pustiš na stage, i to je to.

A kako je došlo do toga s Velvetima?

“White Light/White Heat” slavi pedesetu obljetnicu ove godine, izašao je 30. siječnja 1968. godine. Učinilo nam se interesantno da damo hommage tom albumu na neki svoj način, s obzirom na to da je taj album utjecao na sve nas koji smo u bendu. Nismo planirali svirati ga više od jednom. Međutim, svirali smo ga već četiri puta i objavili smo i live album na ovom open airu Glazbene kuće za Prvi maj. I svirat ćemo ga još kako sad izgledaju stvari. U Vintageu će barem jedan dio koncerta biti “White Light/White Heat”. Nema tu neke filozofije. To nam se radilo i onda smo to radili. S “Violence & Sorrow” smo nakon nekog vremena skužili da radimo nešto što nam se ne radi više pa smo svejedno to radili. Nije nam to više bilo okej. Sad radimo isključivo kaj nam se radi.

“I love Christian life”

Moram priznati da mi je malo žao, jer sam vidjela da si rekao da je album “Satan Is Real” Louvin Brothersa mogao biti taj album, da je bio jedna od opcija.

Da, bila je opcija da radimo neku varijantu “Gospel Machinea” u smislu da opet napravimo neke obrade, neku selekciju obrada ili cijeli album, ali da je country. Onda smo napisali par country pjesama. Htjeli smo napraviti album “Country Thinking” gdje bi većinom bili samo akustična gitara i vokali, baš ogoljeni country. Međutim, to smo iz nekog razloga prestali raditi i onda se netko sjetio da je pedeset godine “White Light/White Heata”. Zapravo, mislili smo da je pedeset godina od prvog albuma, ali je ispalo da je od drugog. To mi je drago, jer je ovaj album koji smo mi reinterpretirali dosta otvoreniji i podložniji reinterpretaciji nego prvi. Dosta je materijal siroviji i više divlji. Bolje nam leži to. Što ćemo dalje… Možda ćemo nekad uključiti i ostatak Velveta. Zvali su nas na neke festivale koji se tiču Warhola i pop arta, Velveta i cijele te priče. To još nije sve sigurno pa recimo da su nas zvali. Možda ćemo tamo proširiti tu Velvet priču, ali ne znam.

Meni se sviđa ova country priča i totalno mogu zamisliti taj bluegrass/country smjer.

Country priča nije isključena. Ako nam se bude radilo to, onda ćemo to raditi. Možda nećemo nikad. Vjerojatno nećemo nikad, nemam pojma.

Zanimljivo mi je to u kontekstu tog albuma “Satan In Real”, jer sam uvijek imala osjećaj da vi imate neku svoju vrlo slobodnu interpretaciju Biblije.

Mislim da to nije slobodna interpretacija. Mislim da je to ispravna interpretacija, zato što je Biblija užasna… Mislim, užasna… Biblija je najbolja knjiga ikad napisana, u svakom slučaju, ali ne u religijskom smislu, nego u književnom. Krcata je incestom, krvi, klanjem, osvetom, odmazdom, grijehom, kaznama, u smislu da naš dobri svemogući Otac Bog potuče prvorođenčad ili potruje vodu pa ne znam koliko ljudi pogine i tako dalje. Nemaš tu kaj interpretirati, to piše unutra. Stari Zavjet je srž situacije. Novi zavjet je bezveze. Meni osobno nema velike razlike između Novog zavjeta i Pepeljuge. To je bajka za malu djecu, a Stari Zavjet je totalitet mogućeg ljudskog ponašanja, svih varijanti groznog ljudskog ponašanja koje se mogu desiti bilo kad u vremenu. Oni su pokrili u Starom Zavjetu sve ono loše što čovjek može učiniti, zamisliti ili poduzeti za cijelo postojeće vrijeme.

Onda mi postaje jako teško zamisliti vas kako izvodite Christian Life.

Pa da. “I love Christian life”, zašto ne?

Je li to taj incestuozan kršćanski život onda?

Nije sve sad incestuozno, može Christian life biti i skrivanje u katakombama i takve stvari. A to su dosta klaustrofobične i shizoidne situacije.

Odličan album u svakom slučaju. Volim skupljati te kršćanske bendove koji su malo off po zvuku, ali su sadržajno ozbiljni.

Louvin Brothers su stvarno ozbiljni. To je najbolji dio. Kad bi još nešto obrađivali u tom smislu… Ne znam zapravo, ne pada mi na pamet ništa osim onoga što trenutno radimo. Koliko god se čini suprotno, mi ne razmišljamo, glupo je reći “korak unaprijed”, ma niti prst naprijed. Stvari se poslože i onda ispadne da smo mi nešto planirali, ali većinu vremena samo idemo i postojimo. Stvari se dogode i trudimo se da se ne pokoljemo, ne potučemo, pogutimo, raspadnemo.

Foto: Marina Uzelac

Kako održavate odnose kad ne svirate?

Super smo si privatno. Jako se volimo, ali imamo vrlo direktan odnos. Ako se dogodi situacija koja zahtijeva da se međusobno šaljemo u vražju mater, šaljemo se u vražju mater. To ti se interno zove “no hard feelings, just hard”, znaš? Jer da nije tako, da imamo te neke mambo jumbo uvažavamo se jako i svačije mišljenje je jako važno i imamo se pravo vrijeđati na sve, ne bismo mogli svirati.

Na kraju krajeva puno vas je i treba to nekako održati.

Puno nas je, ali oni koji jesu, jasno im je da je to takav odnos. Oni kojima to nije bilo jasno više nisu u bendu, jebiga. Bilo je ljudi koji su bili neko kratko vrijeme u bendu, koji su dali svoj doprinos koji je bio ključan. Ako ne ključan, onda vrlo velik, ali oni su nakon nekog vremena prirodno odgravitirali od toga svega i isto no hard feelings. I dalje je just hard. Mislim da je to jedini pravi i mogući način našeg funkcioniranja.

Htjela sam se još nadovezati na ovaj album obrada, ali ne bi to ni nazvala obradama.

Da, nije to album obrada. To je reinterpretacija.

Sad je unutra svirao Serge Gainsbourg pa sam se sjetila da je Mick Harvey nešto slično radio s njegovim pjesmama. Snimio je četiri albuma reinterpretacija njegovih pjesama.

Tri previše ja mislim, ali dobro. Počelo mi je ići na živce u jednom trenutku. Ali da, to je to. Ni mi nismo to radili zato što se to ljudima sviđa, jer se to nije sviđalo ljudima ni tad, a ne sviđa im se većinom ni sad. Mi smo to napravili da pokažemo da se ni pedeset godina poslije većini ljudi to ne sviđa. A pjesme su više naše, nego njihove u tom smislu, koliko smo ih posvojili. Ima elemenata Velveta u smislu dekonstruirane ritam sekcije, u smislu briljantne Tene Novak na violini i tako dalje. Ima melodijskih i vokalnih linija i tekst je isti, osim The Gift, to sam ja preveo na naš dijalekt. Ovo drugo je pretty much naše. Htjeli smo vidjeti kako bismo mi svirali te pjesme da su naše. To je bila ideja. Ne biti cover bend ili snimiti cover album, jer je to odurno i nema smisla.

Kad sam već spomenula Micka Harveya, rekao si i nešto o tome kako ste se pomoću tog albuma htjeli udaljiti od Nicka Cavea?

Mi se od toga ne možemo udaljiti. Mi smo XY ljudi koji kad god se nađu i zajedno sviraju zvuče tako. Crpimo inspiraciju iz istih vrela, pristup glazbi nam je vrlo sličan, instrumentarij nam je sličan. Jednostavno, taj pristup tako zvuči. Ali možda je ovo ipak neki odmak od onoga što je dosad zvučalo više kao Seedsi.

Sad ćete biti na INmusicu s Nick Caveom. Planirate li nekako doći do njega?

Ne. Nema smisla to.

Čak razumijem, jer se meni Cave čini užasno naporan i dosadan dok govori.

Ja mislim da je on vrlo egzaktan, koliko se može biti egzaktan kada pričaš o glazbi i procesu. To je dosadno svakome tko to ne radi, više-manje. Ili tko nije jako zainteresiran za proces i tu filozofiju oko glazbe. Meni je on vrlo interesantan kad priča o stvarima, ali nemam želju… Mislim, čemu? To nije dobar način da dođeš do nekoga. Lijepo je kad se spontano desi da se s nekim poznatijim sretneš, da se ti putevi sami ukrste. Ali ići za nekim samo zato što si njegov fan ili zato što je utjecao na tebe mi je šugavo.

Tako ja živim u nadi da ću dan nakon INmusica sresti Byrnea u nekom kvartovskom bircu.

Ja bih s Byrneom išao voziti bicikl ili tako nešto. Ne da pričamo, nego čisto da se vozimo biciklom.

Meni je on puno zanimljiviji za slušanje od Cavea, jer se vrlo dobro zna izraziti, osobito kad su u pitanju filozofija i proces, to što kažeš da je dosadno ljudima koji to ne rade.

On to radi vrlo pristupačno, zato što je basic, a nije trivijalno. Postići to da si basic i razumljiv širokom spektru publike, a da nisi trivijalan, to je dosta zajebano i odlično je ako to postigneš.

On ide od osnovnih stvari koje su nam svima bliske i povezuje glazbu sa svime.

On dosta povezuje glazbu s arhitekturom. On je i svirao zgradu i tako dalje. To mi se sviđa, jer je on jedan od rijetkih kojemu je jasno da glazba nije nekakav lebdeći entitet koji nema veze sa stvarima koje okružuju glazbu. Na glazbu utječe i prostor u kojem se glazba izvodi, ljudi koji je izvode, ljudi koji gledaju, doba dana, sve. Puno ljudi smatra da bi se glazba trebala snimati ili izvoditi u nekom sterilnom studijskom ili sličnom prostoru, a to nije to. Glazba utječe na prostor i prostor utječe na glazbu. Nije jednosmjeran proces. Uvijek je dvosmjeran i to se često zaboravlja. Mi smo imali probe na raznim mjestima, snimali smo albume u raznim prostorima i uvijek bismo dozvolili prostoru da utječe na nas i uvijek bismo si dozvolili da prisvojimo prostor, jer jedino tako možemo radit.

Foto: Bojan Koštić

Arhitektura i geografija zvuka

Postoji neki prostor, klupski ili ne kod nas koji vam je najbolje sjeo?

Nama je bilo dosta lijepo u Močvari gdje smo imali promociju albuma “Violence & Sorrow”. Super nam je uvijek u Vinylu. Zapravo nam je okej u više-manje svim zagrebačkim prostorima.

A što s je odjećom? Postoji li neko mjesto na kojem nabavljate odjeću za nastupe ili to samo spontano ispadne tako?

Ne oblačimo se nigdje konkretno, jer se ne slikamo za Gloriju i fashion stvari, uopće nas to ne zanima.

Jesu vas zvali?

Nažalost, nisu. Ja nemam dojam da mi izgledamo na ovaj ili onaj način, jer jednostavno mi tako izgledamo. Mi tako izgledamo i dok nismo na stageu. Mislim da je nekad okej da se o tome promisli. Nije to pitanje mode. Ako si bend koji svira neku takvu iščašenu muziku koja je off u kontekstu usporedbe s nekim drugim bendovima i ako se pojaviš u kratkim hlačama i s nekom debilnom majicom, onda si na labavom ledu s tim što i kako sviraš. Ako izgledaš malo normalnije i pristojnije, daješ legitimitet toj glazbi i na toj razini. Mi smo uvijek na vrlo tankom ledu da ispadnemo totalni debili. Mislim, mi jesmo totalni debili u svakom slučaju, ali onda se barem obučemo ozbiljno.

To ima smisla, ali meni su zanimljivi i bendovi koji nastupaju u kratkim hlačama i japankama.

Ja se ne osjećam udobno u kratkim hlačama. Trenutno imam kratke hlače, jer je vruće i jer sam ih kupio jučer, ali debilno mi je biti na stageu u kratkim hlačama. Ti si izvođač koji prezentira svoj rad i ako može neki biznismen bit u odijelu na +40, jer je glupo da priča o kvartalnim rezultatima firme u kratkim hlačama, isto je tako i s ovime. Voditelj na TV-u nije u kratkim hlačama, jer priča koliko je ljudi jučer poginulo u nekakvoj eksploziji. To bi bilo dosta neukusno. Već stoljećima ljudi izgledaju slično u određenim situacijama i to sigurno nije slučajno. Političar u kratkim hlačama je debil. Debil je u svakom slučaju, ali u kratkim hlačama je još veći nego inače.

Ubuduće ću kad budem gledala vijesti ili sabor zamišljati političare u havajskim košuljama i kratkim hlačama.

Havajske košulje su ok. Recimo, onaj frajer koji je sletio na asteroid, ne znam jesi li to popratila. Sletjeli su na asteroid s letjelicom koju su navigirali sa Zemlje. Sletjeli su na objekt koji se kreće u svemiru, i to daljinski. Mega postignuće ljudskog intelekta, volje i tehnologije. Frajer je imao havajsku košulju na gole žene pa je vijest bila da je on seksist, a ne da je sletio s dronom na objekt u svemiru koji se kreće. Ja bih se pojavio s havajskom košuljom na gole žene. Volim Havaje i volim žene.

Sad vidim u kojem smjeru može otići Moskau.

Možda odemo na Havaje.

Kao što su Stonesi išli na Barbados po inspiraciju.

Možda mi odemo po inspiraciju na Havaje. Ne znam, vjerojatno bismo se ubili da odemo na Havaje. Pretoplo je, presunčano, prelijepo. Sve te pješčane plaže na kojima ti pijesak ide u cipele. Grozno je, ali možda bi dobar album izašao iz te frustracije Havajima. Jedini slučaj u kojem bismo se mogli inspirirati nekom drugom lokacijom je da nas ta lokacija frustrira, jer da nam je dobro, ne bismo ništa radili. Po inspiraciju na Havaje išli bismo samo zato što ih mrzimo.

Foto: Marina Uzelac

Kako čitati Bibliju?

Geografiju smo pokrili pa se sad možemo vratiti na muziku, koncerte. Mene zapravo dosta zanimaju izvanglazbeni utjecaji i to sam te htjela pitati – jesi stvarno čitao Bibliju?

Da, ali Stari zavjet. Pročitao sam i novi, jednom i bilo mi je grozno.

Kako si uspio pročitati Bibliju?

Malo po malo.

Kada bi netko tražio savjet od tebe kako da čita Bibliju, što bi mu rekao?

Uzmeš ju i čitaš ju svaki put dok osjetiš da ti se čita. I to traje dosta dugo.

Koliko ti je trebalo?

Par godina sigurno.

Jesi koristio neki priručnik za tumačenje određenih dijelova ili si samo prelazio po tekstu kao po literarnom djelu?

Mislim da je to knjiga čija je poanta u tome da je ti sam probaš protumačiti. Ne znam ima li priručnika za Bibliju.

Ima.

Ima? Ozbiljno? Kakav je to priručnik?

On objašnjava židovsku kulturu i što u određenim kontekstima nešto znači.

Možeš i sam stvari koje ti nisu jasne provjeriti u drugim izvorima. Priručnik ti automatski ograničava interpretaciju, odnosno ne ograničava, nego uvjetuje.

Zato sam rekla da mi se čini da imate neku slobodniju interpretaciju Biblije.

Jedina interpretacija koju možeš imati u vezi toga je slobodna interpretacija. Zato smo u (sad ne znam koja je druga riječ za sranje) u ovoj shizofrenoj situaciji u kojoj jesmo danas, jer svatko ima svoju slobodnu interpretaciju. Svatko može mahati tom knjigom i reći tu unutra piše o ovome i ovome ovo ili ono. Sad su dvije frakcije hodale za istu stvar koja ne piše u Bibliji, odnosno svatko misli da piše ili ne piše. To je čar te knjige. To je knjiga koja ima fantastičnu sposobnost uzrokovati konflikte među ljudima. I zato je genijalna! Ja ne znam nijednu drugu knjigu koja može uzrokovati toliko neslaganja među ljudima kao što to može Sveto pismo. Da krenemo sad u to, možda bi se posvađali na mrtvo ime.

Da, jer ja ne mislim da bi svatko trebao imati svoju interpretaciju Biblije.

Imaš to što je napisano. To je to. Imaš tekst. Sve što se događa van teksta je nužno stvar slobodne interpretacije.

Tako govori student Filozofskog.

Ne nužno. Ako razumno i logično pristupiš tome, imaš to što piše. Imaš ono što gledaš na filmu ili ono što slušaš u glazbi. Sve drugo što mi iščitavamo iz toga za sebe je naša stvar. Ti sad možeš slušat naš reinterpretirani “White Light/White Heat” i možeš tu čuti svašta, ali zapravo možeš čuti samo to što smo mi snimili, ne?

Ili, u slučaju nastupa, ono što ste izveli. Drago mi je da smo se nekako vratili na muziku. Rekao si da se ne možeš sjetiti druge knjige koja bi izazivala sukob na toj razini, ali možeš li se sjetiti nekih drugih umjetničkih djela koja mogu?

Mogu se sjetiti i knjige. “Justine ili nedaće kreposti”. To je u rangu, jedina knjiga koja je možda u rangu Starog zavjeta. Fantastična knjiga. Ja sam je pročitao tri puta. A što se tiče muzike?

Možeš se sjetiti nekog albuma koji može podijeliti ljude?

Pa Velveti su podijelili ljude još davno. Meni je uvijek najdraže kad se nešto objavi, bilo da je knjiga, film, muzika, i kad to polarizira ljude na konkretna dva pola. Ili ti je to grozno i ne možeš shvatiti zašto bi to nekome bilo dobro. Ili ti je genijalno. Ona sredina u smislu “to mi je okej” ili “nemam ništa protiv toga” ili “nekad znam to poslušati”, to je najdosadnija i najtrivijalnija razina uživanja u umjetničkom djelu koju možeš imati. Ili ti je najbolje na svijetu ili ti je najgore na svijetu i točka. Ja se nadam da smo i mi bend koji je nekome ili odličan ili nas ne može smisliti. Meni bi bilo najviše žao da smo bend za koji ljudi kažu “oni su mi okej”. To je totalno nepotrebno, to da je netko granično ravnodušan prema tvome radu, od toga ništa. Meni bi bilo draže da nas većina ljudi ne voli.

Uopće niste okej. Možeš se sjetiti još nekog primjera, filma ili?

Imaš “Lolitu”, dva filma i knjigu.

Misliš da je to ta kategorija?

Pa da, mislim. Čak se to u međuvremenu uspjelo protisnuti kroz neku… Postalo je klasik, prodrlo je u opću kulturu i tako dalje, ali svejedno je to još uvijek dosta granično. I kad je originalni film izašao, Kubrickov, bilo je problema. Čak i kad je izašao ovaj s Jeremyjem Ironsom isto je bilo problema, jer on de facto žvali curu koja je tad bila maloljetna. Mislim da su roditelji morali potpisati da je to ok. Općenito, evo iskreno, danas je sve problematično i to mi užasno ide na živce. Danas su stvari koje su prije dvadeset godina bile ok odjednom izuzetno problematične. Čitam nedavno neki članak, mislim na New Musical Expressu, o dvadeset pjesama koje jednostavno danas više nisu ok, zbog teksta ili teme koju obrađuju. Unutra su Some Girls od Rolling Stonesa i Run Little Girl ili kak se već ta stvar zove, od Beatlesa. Kao prvo, to je samo pjesma. Laić sad pjeva “Whores spread legs like fucking cancer” i, mislim, ne mora biti nužno da on misli to. A čak i ako to misli u kontekstu pjesme, opet je to pjesma. Sigurno neće to nekome reći u krevetu. Dobro, možda i hoće.

Kod ljudi je jaka ta svijest da autor pjesme stoji iza teksta, da je on biografski.

Nakon toga da postoje stvari izvan teksta, to je number two pogreška na listi. Ta pogreška ide uz bok ovoj prvoj pogrešci. Postoji Hamlet dok je Hamlet bio mali… Nope. Nije, jer ne postoji prije nego netko pita “Tko ide?” Druga greška je ova, autor Shakespeare je mislio ovo ili ono… Je li Nabokov pedofil?

Ne znam.

Koliko ja znam, nije bio. Isto tako De Sade, koji je sve napisao u ludari, sigurno nije zapinjo žene na križeve, premda to piše u knjizi. Isto tako ja nisam napravio ovo ili ono što je u nekoj od naših pjesama.

Foto: Marina Uzelac

Poezija, iskrenost i materinji jezik

Je li vam itko nekad nešto zamjerio zbog tekstova?

Nije, jer mislim da ljudi često ne slušaju tekstove ako tekstovi nisu na hrvatskom.

Stvarno?

Da, mislim da se ljudi mahom prave kao da ne razumiju engleski ili kao da ga ne znaju ili misle da si manje iskren ako pišeš na engleskom, što je najveća moguća glupost. To je greška broj tri. Da si manje iskren na stranom jeziku.

Nisam to nikad čula.

Ja sam to više puta čuo i to su mi spočitavali za moju solo karijeru. Pazi, “Lolita” je pisana izvorno na engleskom, Nabokov nije niti Britanac niti Amerikanac, nego Rus. “Srce tame” od Conrada je isto pisano na engleskom, a čovjek je, čini mi se, Poljak. To su sve remek-djela koja su napisana na ne-materinjem jeziku. Takvih slučajeva ima i s poezijom. Ako uzimamo to kao kategoriju, da je poezija uopće iskrena ili nešto tako blesavo. Recimo, ovaj Portugalac Pessoa je izvorno pisao na engleskom. Ljudi kod nas ne shvaćaju ozbiljno tekstove koji nisu na hrvatskom, odnosno ne obraćaju ozbiljnu pažnju na njih.

Ali imamo više kantautora koji pjevaju na engleskom.

Imamo. Evo, ja sam jedan. Ne mislim da je to univerzalno mišljenje, ali desilo mi se više puta da netko to dovede u pitanje. Misle da je pisanje na engleskom easy way out, da je pisanje na engleskom lakše, da je pisanje teksta za pop muziku na engleskom lakše. Nije lakše, isto je! Ako se ne potrudiš, isto je! Pisati “u u u a a a” Rihanna style ili pisati Sunce, oblak, vjetar, Mia Dimšić, to je ista razina ne truda kod pisanja tekstova. Recimo, Denis Katanec koji, po mom skromnom mišljenju, ima neprikosnoveno najbolje tekstove, a piše tekstove na hrvatskom koji nisu nimalo trivijalni ili blesavi, ali on dosta truda ulaže u to i čovjek zna pisati. Engleski nije easy way out. Hrvatski isto može biti easy way out. Ja sad napišem 17 tekstova na hrvatskom koji su totalno debilni. Ako mi treba easy way out, neću se potruditi. Removat ću neke stvari, tekst će biti pozitiva, sve će biti u redu à la Psihomodo pop i to je to.

Jesi razmišljao da pišeš na nekom trećem jeziku?

Nisam, jer ga ne znam. Ako ga budem znao, pisat ću na njemu. Svaki jezik ima pluseve i minuse.

Koji ima najveći potencijal da ti približi emociju čak i ako ga ne razumiješ?

Portugalski ili brazilski portugalski. Francuski je često odgovor kod ljudi, jer im je lijep i mekan i zvučan, ali ja u francuskom ne čujem granicu riječi i to me nervira užasno. Čujem jedan kontinuirani slijed zvukova. U portugalskom čujem granicu riječi, rečenice, misli, čak i ako ne razumijem i jako mi se to sviđa.

Bez režiranog plana u Vintageu

Zaključimo s onim što je bio i povod razgovoru – Vintiđ u četvrtak.

Ja se nadam da će u Vintiđu to biti onako kako smo mi to zamislili. Sviramo “Violence & Sorrow”, sviramo Velvete i sviramo potpuno novi materijal. Sljedeći Moskauov album je u principu već napisan, što se tiče tekstova i okvirne ideje kako to treba zvučati i kako treba izgledati struktura pjesama. Mislim da ćemo izvesti dvije potpuno nove stvari. Super nam je to došlo s Velvetima i s Tenom Novak na violini, jer i “Violence & Sorrow” možemo svirati u osvježenom aranžmanu, jer smo si dosadili već davno s tim.

Je li novi materijal na tragu “White Light/White Heat”?

Pa na tragu je, u smislu da koristimo set up koji smo koristili za ovo. Mi nikad nismo imali efekte, pedale i te stvari i sad imamo hrpu toga. Koristimo dosta tih stvari, dosta loopova, dosta ogoljeni bubanj, ali da će to zvučati slično ovome, neće. Uopće nema veze s “White Light/White Heat”. Zvukovno će to biti dosta drugačije.

To je dovoljno dobar razlog da se dođe na cert.

Ja mislim da je. Nastupat ćemo kako smo nekad nastupali, a to nam je najdraže, bez nekog režiranog plana. Dogovorili smo koje pjesme sviramo i to je trenutni doseg planiranja.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari