Recenzija: Politika ispred genijalnosti („Trumbo“, J.Roach)

Hollywood je tijekom pedesetih godina doživljavao još jedne svoje zlatne godine, snimalo se naveliko, prihvaćali su se scenariji raznih vrsta i kvaliteta, radilo se i epski i trasherski, ali na kraju balade sve se svelo na tko kome pripada. Slično kao i danas kod nas, uvijek će vam prvo pogledati vašu prošlost i uvjerenja pa tek onda krenuti na procjenu kakva je vaša osobnost, odnosno kakav ste vi zapravo čovjek. Ovaj biografski film govori o jednom od najbolje plaćenih scenarista holivudskih studija tog doba – Daltonu Trumbu. Trumbo je izvanredan scenarist, predan svom radu i često odvojen od svijeta kada se nalazi u procesu pisanja, a s druge strane njeguje vrlo specifičan odnos prema obitelji. Film Jaya Roacha dobro varira između drame i crne komedije, ne izostavlja mnoge detaljne situacije koje kasnije utječu na samu radnju te pokriva pitanja s dobro prikazanim odgovorima.

Na trenutak biste mogli usporediti Trumba s Hunterom S. Thompsonom, ali ubrzo bi vam, kada bi činjenice izvadili na vidjelo, ponestalo argumenata zašto je to tako. Ipak, mislim da određene sličnosti postoje, ponajviše u tom nekonvencionalnom stanju u kojem se Trumbo nalazi tijekom pisanja svojih scenarija, ali i odnosu prema okolini. Okolina u ovoj situaciji svakako nije naklonjena protagonistu. Doba je to kada se John Wayne borio za Ameriku gumenim mecima i velikim riječima, a neistomišljenike se nazivalo komunistima. Dalton Trumbo u filmu priznaje da je komunist, a kao takav odmah je stavljen na „crnu listu“, maknut iz holivudskih studija i poslan na robiju. Nakon izlaska najveći je problem, osim što je još uvijek komunist, taj što ne smije potpisivati scenarije. Naravno, Trumbo se snalazi tako da piše pod pseudonimima, razvija strategiju dostavljanja scenarija studiju kojemu je potrebno i može se nakloniti televizoru nakon što osvoji zlatni kipić za najbolje napisani scenarij.

I sve se to odvija u „svijetu glamura“, gdje se ljudi poput Hedde Hopper brinu za američke ideale i Frank King za filmove B – produkcije, sasvim savršeno snalaze u okružju koje ih se na mnoge načine dotiče. Ima tu još imena poput Kirka Douglasa i Cleo Trumbo (supruga) koji kroz film ostavljaju dojam da je obuhvaćen širi aspekt života glavnog lika i na taj način pridonose cjelovitosti priče. Kroz životne situacije poput pisanja scenarija, zatvora, sukoba i obiteljskih trenutaka prolazi se prilično brzo te ga to čini nešto primamljivijim, jer nema dosadnih natezanja i dugih pogleda u prazno. Ideologija koja vodi likove može se prepoznati vrlo brzo i jasno je da je mnogo toga prethodilo u situacijama u kojima verbalni sukob u filmu eskalira. Scenarij za Trumba napisao je John McNamara vjerojatno s mnogim problemima koji dostižu i današnje scenariste. „Ne piši ovo; ovo nije dobro; tko će ti to gledati…“ ,vikali su i vikat će mnogi šefovi velikih studija koji bi htjeli u istoj godini na repertoaru imati Praznik u Rimu i Spartaka.

Mračno razdoblje kada su se Ameri bojali vlastite sjene i susjede optuživali da su komunisti koji špijuniraju vladu ponovilo se kasnije u mnogim državama i u mnogim oblicima umjetnosti. Ovo je prikaz kako je to izgledalo u filmskoj industriji, točnije, onoj koja svojim filmovima najviše utječe na kulturu SAD-a. Jedan čovjek našao se na granici kako očuvati svoj integritet, a s druge strane, bio je prisiljen pisati u tišini, pobijajući tako mnoge stereotipe da je „osobno ime“ svetinja. Nazivali su ga izdajicom, radikalom i pobunjenikom, a na kraju svega, on je pobijedio. Očaravajuću ulogu ostvario je Bryan Cranston. Sve što ste do sada pročitali o Trumbu, uprizorio je gotovo do detalja i još na krilima fantastičnog Breaking Bada, podario nam još jednu ulogu nakon koje se možemo zapitati: „Gdje je taj čovjek bio svih ovih godina?“ Da, znamo za Malcoma, Godzillu, Arga, Little Miss Sunshine, Drive, ali kada se Cranstonu da dovoljno prostora za manevar i uplovljavanje u nešto kompleksniji lik, tek se onda vidi sva njega darovitost. Dominacija scenom, pokreti, tikovi i ponašanje, odaje dojam da bi sam mogao odraditi još pet ovakvih uloga u sljedećih pet godina. Zavidnu podršku u tome ima u odličnom Johnu Goodmanu i Diane Lane te Helen Mirren u ulozi Hedde Hopper. Priča zna na trenutke ispadati iz ritma, likovi koji se nakratko pojavljuju čine se suvišnima, a iako se pokušala prikazati ozbiljnost situacije, zbog tragova humora često se pomisli: „Ej, pa nije valjda zaista tako bilo?“. Gotovo groteskna situacija u kojoj se Trumbo nalazi, čini ga velikim scenaristom, a i film Trumbo, vrlo dobrim filmom koji će ljubiteljima pred hladnoratovskih igara prijestolja na području umjetnosti donijeti nešto drugačiji pogled u industriju koja i danas djeluje po principu stranačke pripadnosti.