novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija – ‘Saint Cecilia EP’ (Foo Fighters): Preko autoputa zvučnih valova do rocka za Pariz

Foto: facebook.com
Vrijeme čitanja: 6 minute

Krenuti ili nastaviti priču dobro poznatih nam zvukova i likova je, barem po mojem skromnom mišljenju, jedan od najtežih zadataka, ako  ništa zato jer nam je, vidi vraga sve već dobro poznato. Klišejne rečenice kao takve često su olako shvaćene, osobito zato jer ih (pre)često čujemo. No, klišej “Svatko ima svoju priču”, kada pričamo o nekoj grupi ili poznatoj osobi, vrlo je primjenjiv, jer nas ako ništa drugo ta priča najviše zanima. Kada je riječ o poznatim grupama, pjevačima ili pjevačicama taj fanaticizam često poprimi dodatnu dozu znatiželje zbog inih razloga: želje za boljim poznavanjem osoba,želje da uklopimo pozadinu u glazbu, osjećaj da nam određeni karakter osobe odgovara, i tako dalje i tako bliže. A kada je riječ o grupi ljudi koju prati poseban trag spomenutog, tek onda nam je radar znatiželje upaljen u svim smjerovima. Takav nazivnik prati i Davea Grohla gotovo pa dvije trećine njegovog života, a samim time i Foo Fighterse.

Tako smo imali prilike doživjeti njegovo stapanje s anti-komercijalnim modelom poznatih osoba, poznatijim kao Nirvana model. Stručno i vlastoručno izmišljanje pojmova.  Tada se činilo da je poanta svih njihovih javnih istupa bila ukazati na besmislenost “lažnog poznavanja” ljudi od krvi i mesa, koji su zapravo isti kao i tvoj susjed s trećeg kata. Znaš mu prezime, znaš otprilike s kim se druži, znaš koji auto ili bicikl vozi, ako si apsolutno nenormalan znaš i što konzumira na temelju otpada koji ostavlja pred vratima, znaš kakav stil njeguje, znaš kada se svađa s nekim ili tulumari, znaš da kupuje fikuse i ukrasne naljepnice za haustor (da imam takve susjede), ali u globalu ne znaš ništa o njegovim spojenim ili odvaljenim lampicama u glavi (usporedba s lampicama je uletila zbog božićnog duha, ispričajte me). Poseban pozdrav za ovu usporedbu šaljem susjedu. Zaslužio je, jer je poslužio svrsi usporedbe.

https://www.facebook.com/foofighters
https://www.facebook.com/foofighters

Mogli bi smo reći da je čak u toj fazi Grohl najbolje prošao, jer svi znamo da je fokus bio na osobi oko koje se i dan danas potežu pitanja, sjećanja, teorije zavjere, ali i lova/ekstravagancija. Pritom moram spomenuti da je ta faza Grohlu najtajanstvenija i da mene itko pita (što se neće dogoditi u ovom životu) trebala bi i ostati takva. Jer se u mom slučaju odmah poteže paralela mladosti i puberteta, gdje smo svi radili različita sranja pa si mogu lagano zamislimti kako bi mi bilo da me netko na svakom većem okupljanju ispituje isključivo o tome.  Dizala bi mi se kiselina u želudcu, ordinerno bi apstinirala od komunikacije, a nemam u svom registru kilometara u guzici kao recimo spomenuti gospodin.

S godinama je Dave (još jedan fenomen persiranja nikad upoznatih izvođača, vrlo priznat) shvatio da baš i ne može biti poznat i vječito tajanstven. Primarno jer nije u grupi Gorillaz i nema hologramske nastupe, već je u Foo Fightersima. Grupi koja na vrlo privatnoj razini još od 94’ vrlo intimno prodire u duše obožavatelja, namjerno ili ne nije ni važno. Za potrebe primjera, skočimo nakratko u vrijeme Best of you. Neovisno o godinama i zlouporabi pretjeranog puštanja ovog hita, ne možemo reći da nam baš nije otvorio mentalna vrata sjećanja i osjećaja na četiri minute i sitno sekundi.

To su, prisjetimo se, godine kada je Grohl, vječito na prvoj crti obrane grupe Foo Fighters (ajmo sad svi kritičari, jednu za stara vremena: “Koja nije ni blizu Nirvani i pretjerano je komercijalan pop-rock, a ne rock – grunge  kako oni tvrde”. Jel nam sad bolje ?) pokušavao buntom i konstantnim polu-napetim intervjuima davati do znanja da su Novoselic, Cobain i Grohl jedan par cipela koje drži u zatrpanom dijelu ormara. Koje je volio nositi i koje izvan očiju javnosti tu i tamo obuče pa ih nosi po doma, ali i sam zna da se u njima više ne može hodati jer su potrgane.  Smear, Mednel, Hawkins, Shiflett i Grohl za njega su pak cipele koje obuče svako jutro, čisti, polira, odnosi šusteru i voli pokazivati i govoriti koliko je uložio i ulaže u njih. U nekakvim realnim okvirima, “mi” smo njemu išli na toranj (očajna cenzura) koliko i on nama. To su ujedno i godine kada su se dežurni kritičari posebice digli na noge, razvili teorije da je Grohl ubojica zasigurno, jer je živio u sjeni  zna-se-koga (jer su inače bubnjevi jako tih instrument i nevidljiv na pozornici, gotovo pa nevažan ako je riječ o crkvenom gospelu), a oni skloni njegovanju progresije prigrlili su glazbu i otvorili svoje srce za nadrkanog Grohla koji je tu i tamo pustio u javnost informaciju o prošlosti kada bi ga baš sve intenzivno naživciralo.

Vrijeme ide, stari se (zvuči cro hitovski apsolutno), pa je tako i Grohl dorastao ulozi samoga sebe. Najteža uloga svima nama. Doduše tu i tamo dignu starog Grohla iz naftalina, kada se recimo ne pojavi u stotoj verziji dokumentarca o Nirvani, pa se opet počne šuškati i prepričavati kako ga stvarno jebe taj bubanj iza kojeg je sjedio i kako je on zapravo oduvijek htio biti Andrea Bocelli u rock verziji. No, Grohl je po meni našao savršen recept za takve stvari. Ne, neću staviti Learning to fly samo zato jer postoji genijalan video tisuću talijana koji ga zovu na koncert.  Već ću staviti apsolutnu mega točku s These days:

Sada kada smo po tko zna koji put potvrdili da možda Grohl ipak voli sve glazbene instrumente  i kada smo si možda dokazali da je to samo čovjek koji ima jako grdo i istovremeno lijepo iskustvo za jednog čovjeka, možemo zaključiti da su Foo Fightersi plivali kao manijaci u natjecanju bendova. Nekad sa šlaufom, nekad su malo zaronili ispod površine, ali ne možemo reći da svijet ne zna tko su Foo Fightersi. i to u glazbenom smislu. Čisto radi reminescencije osjećaja, probajte se sjetiti nekog komercijalnog događaja ili radijske postaje gdje vam je ipak srce skupa s bubnjićem barem malo zatitralo kada bi ste čuli neku stvar od Fightersa. Ne, to ne znači da su dobri samo za takve primjene, već znači da dežurni lik kritičara splasne kada se pojmovi stave u okvire prosjeka. Nedavno su  nas dečki počastili s albumom “Sonic Highways”, na što smo još jednom opsovali činjenicu da nam još nisu došli u naše vrlo rijetko kvalitetno ozvučene i akustične dvorane i uljepšali barem dva sata života.

I taman kad smo za još jedan bend zaključili da bi sada morali po svim zakonima glazbe imati pauzu od barem godinu, dvije do noviteta. Foo Fighters izbaci EP. Daveovim riječima: ”Music enables us to love people we’ll never know.”

Pa su to osim riječima, djelima i potvrdili. Doduše, lako moguće da su to samo pjesme koje se nisu uklapale u Sonic Highways, jer ako gledate po stilu svirke Sonic Highways u solažama je dosta drugačiji od poznatog zvuka Fightersa. No, u svakom slučaju Saint Cecilia EP nama je dobro poznat pjevušljivi zvuk Foo Fightersa, kojeg volimo čuti bilo kad. Ako ih naravno volimo (evo nadam se da je svim kritičarima lakše od ove rečenice i da respektiram i njihovo postojanje). Mogli bi smo reći da Fightersi imaju provjereni recept i provjerenu, njima ugodnu lagu koju vole barem u jednoj pjesmi s albuma, EP-ja ili nečeg trećeg  ponoviti. Pa je tako i u ovom, koji je izašao netom prije blagdana kojeg mi znamo kao zapadnjački dan kada se jede gomila purica tzv. “Thanksgiving”, pjesma Saint Cecilia provjereni recept. No, za sve one koji vole njihova iznenađenja, The Neverending sigh bi mogao biti idealna platforma za izgraditi novi zvuk Foo Fightersa, ali i odati počast simbolu Pariza.

Ni ne tako davno slomljena noga nije Davea Grohla zaustavila da napravi s ekipom savršen maleni paket pjesama, koji ga još jednom guraju kao predstavnika modernog rocka u ova nimalo stabilna civilizacijska vremena. Kao što je poznato, bend je također otkazao nastup u Parizu, zbog tragičnih događaja na koncertu Eagles of Death Metal, koji su potresli još jednom svijet i pokazali nam da više ne možemo ignorirati ratove u tuđim dvorištima, samo zato jer su kulturološki drugačiji od nas ili nama “dalji”. No, nesumnjivo Foo Fightersi su potaknuti i povedeni primjerom kolega spremni nastaviti dalje i pokazati da se glazba i rock kao takav NEĆE zaustaviti pod pritiskom društveno-političkih događanja. Tako da turneju misle nastaviti vrlo skoro, a dotada su nam pružili ovaj EP Saint Cecilia s kojim nam poručuju – da rock ide dalje i kada se tako možda ne čini.

I za kraj vrijedilo bi o ovom novom simboličnom-glazbenom specijalitetu Foo Fightersa nekako zaključiti priču porukom. Iako nekada i sama posegnem u ladicu životnih sjećanja, to je ipak mjesto mekanih misli i memorije samo za nas i našu vlastitu glavu. Treba ga posjetiti. Svakako, što revnije i što intenzivnije, ali samo do onog trenutka kada glava sama zatvori ladicu i unese nazad svoj osjećaj onoga što je. Tek onda možeš reći da jesi ili u slučaju umjetničkih veličina, nama manje privatno znanih , tek onda možeš dozvoliti melodiji da iz tebe stvori nešto novo i ti iz nje. Da izbjegnem pretjeranu pompoznost u koje obično uvedu ovakvi tokovi misli – neke nove struje, guše naše stare, ali i kradu od njih.

Od svih mikseva nekontroliranih osjećaja, ja ću priznati, a možda i vi sebi da je taj osjećaj najbolji i najteži za održati. A kod Grohla kojeg (tko-zna-koji/a-po-redu) tako slobodnoumno interpretiram taj osjećaj je Foo Fighters kojeg  nedvojbeno boemski reklamira, ali itekako čuva tamo negdje u svojoj ladici u glavi i revno vuče van za sebe i nas kada nam najviše to treba. Riječima The Neverending Sigha: “No one lets everyone in”.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari