Recenzija – Što nas ne ubije: Je li David Lagercrantz zbilja bio ‘idiotski izbor’?

Jednome smrkne, drugome svane, tako bismo mogli najbolje opisati predaju štafete u pisanju najnovijeg nastavka serijala Millennium. Jedanaest godina nakon smrti, sada velikoga i slavnoga, Stiega Larssona, njegova izdavačka kuća odlučuje da je vrijeme da Muškarci koji mrze žene, Djevojka koja se igrala vatrom i Kule u zraku dobiju nasljednicu. Osvanulo je Davidu Lagercrantzu, švedskom autoru koji se proslavio pisanjem biografija slavnih. Ne podcjenjujući niti jednu formu pisanja, autor čiji životni uspjeh predstavlja biografija Zlatana Ibrahimovića prodana u više od pola milijuna primjeraka (čitaj: Lagercrantz) se čisto zdravorazumski ne može mjeriti s čovjekom koji je živio svoju pisanu riječ, ilitiga Larssonom.

Larssonova nagla smrt 2004. godine ostavila je svijet na samo tri knjige serijala, od planiranih čak deset, no planovi za iduće knjige još postoje. I, iako se na njegovu računalu nalazi tekst od otprilike 200 kartica planiran da izađe kao četvrta knjiga serijala, Lagercrantz je sa svojim pisanjem krenuo od nule. Djelomično ili u potpunosti je tome razlog Eva Gabrielsson, Larssonova nevjenčana partnerica, u čijem je posjedu njegovo računalo. Jer, da je ona imala ikakvo pravo glasa, Lagercrantz ne bi nikada dobio tu čast nasljedovanja Larssona. U svome intervjuu za DailyMail, Eva je izjavila kako bi Larsson bio bijesan, a da je Lagercrantz ‘idiotski izbor’ za taj posao. U potpunosti je shvaćam, a vjerujem i mnogi drugi obožavatelji, iako je zbog nas, navodno, Lagercrantz i prihvatio ponudu. A propos, pristanak da Lagercrantz piše četvrtu knjigu dali su Norstedts, Larssonova izdavačka kuća, te Larssonovi otac i brat s kojima je bio u dugogodišnjoj svađi. Možda mu se ovako osvećuju, tko zna.

Lagercrantz je profesionalni pisac, mogli bismo to tako reći. I sam je priznao da zapada u monotoniju u vlastitome pisanju, te da mu je lakše kada dobije ideje od nekoga drugoga. Tako je napisao i ovu knjigu. Nakon što je pristao nnapisati četvrti dio Millenniuma, prihvatio se posla upravo školski: proučio je Larssona, proučio je građu, napisao sinopsis i krenuo graditi priču plastično dodavajući detalje. Takva knjiga je na koncu i proizišla iz njegova pera, ili bolje rečeno tipkovnice – umjetna.

Što nas ne ubije u Frakturinom izdanju u Hrvatskoj, donosi nam u suštini dvije priče: prva je o bezobraznim špijunažama američkih tajnih službi, a druga o Lisbethinoj prošlosti koja je i dalje uspješno progoni. Imamo sve likove koje obožavamo, zanimljivu priču o ubojstvu švedskog znanstvenika čiji je sin novootkriveni savant – genijalac sa sposobnošću matematički točnog crtanja, a ne zaostali klinac, spletkarenja američke Vlade i u sve to su upetljani privatni demoni Lisbeth Salander. Recept savršen za uspjeh, a miriši na nedovoljno kuhani grah. Uzalud Lagercrantzu usvajanje radnih navika Stiega Larssona i pisanje u noći, tobože jer je i Larsson to činio, kada on nije Larsson. Lagercrantz se već u samom startu odvojio od Larssona i onoga što je Larssonovo pisanje zastupalo. Dok se Larsson bavio problemima ‘malog čovjeka’ tematizirajući šovinizam, nasilje i slobodu govora, Lagercrantz se okreće problemu čovječanstva današnjice: uvelike prisutnim špijunažama od kojih nisu zaštićeni niti veliki magnati. Ono što ovoj knjizi očajnički nedostaje jest dubina koju joj može priuštiti samo netko tko poznaje svoje likove i tko je dovoljno hrabar usuditi se sve to podići na novu razinu. Lagercrantz sve to obrađuje površno, pa tako Blomkvist čita jeftine krimiće, a simbolika u koju se upušta je djetinja i ponavlja se, ne dopuštajući čitatelju da zavrti kotačiće u svojoj glavi nego sve informacije budu dostupne kao na pladnju. Nema mistike, nema zagonetki, samo pusti redovi koji se nižu i potpuno ti je svejedno hoćeš li u pola poglavlja otići spavati jer te ništa u knjizi ne drži prikovanim za stranice. Larssonove su knjige puno brutalnije nego što je to ova. I ne mislim tu samo na fizički nasilnije, iako i to nedostaje, već nedostaje ta surovost, ljudskost, instinkti kojima su vođeni likovi.

Kada je Rozga otpjevala: ‘Sve u rukavicama, obzirno’, kao da je predvidjela Lagercrantzov pokušaj pisanja. Život ne mazi Larssonove likove, on ih baca i tuče dok ih ne slomi, a oni se lavovski bore za opstanak. Ironično, Lagercrantz je od sve te filozofije usvojio samo naslov. Larsson je pisao život; Lagercrantz piše priče. Ovo je prva knjiga u kojoj niti Blomkvist niti Lisbeth nisu imali scenu seksa – o čemu mi tu pričamo? Lagercrantz je sam priznao da knjiga ne sadrži toliko nasilja jer mu on sam nije vičan, no ne moraš biti nasilnik da bi pisao o nasilju, baš kao što ne moraš biti ubojica da bi pisao krimiće; niti Zlatan Ibrahimović da bi objavio knjigu Ja sam Zlatan, kad smo već kod toga. Moraš, jednostavno, biti pisac. Uostalom, nije da nije znao čiji mu je nastavak napisati i kakvi su to likovi. Knjiga dobiva na napetosti otprilike posljednjih stotinu stranica; do tada se ne može reći da priča nije zanimljiva, no nije ni napeta niti je dostojna biti Larssonova nasljednica. Knjiga je vrlo informativna, priča drži vodu, draži balkansku maštu odraslu na teorijama zavjere, no da je čovjek, ova bi knjiga pripadala onoj najgoroj vrsti ljudi: koji niti smrde, niti mirišu.

Ono zbog čega će Lagercrantz zadržati Larssonove obožavatelje jesu likovi. Svi su veoma zahvalni što mogu opet čitati nove avanture Lisbeth i Blomkvista, ili barem onih što je od njih ostalo, i ako Millennium čitaju samo zbog pirsane djevojke ili srednjovječnog istražiteljskog novinara, Lagercrantz je na konju. No, svi smo mi navikli na mozgalice i brutalnost Stiega Larssona, tako da je upuštanje u pisanje daljnjih nastavaka sklizak teren. Popularnosti mu neće nedostajati, na zavidnome je položaju što se tiče medija i uspjeha knjige u knjižarama i ostalim prodajnim mjestima. No, ponekad prodaja i zarada nisu mjerilo kvalitete. Prisjetimo se samo da je Nives Celzijus 2008. godine odnijela titulu najprodavanije autorice u Hrvatskoj. S druge strane, Stieg Larsson nikada nije vidio kolika je reizdanja doživjelo svako njegovo slovo na papiru i kolike je kino dvorane punila njegova priča.

Što nas ne ubije je, da zaključimo, knjiga koju će svaki Larssonov obožavatelj pročitati iz poštovanja, ako ništa drugo, no ne tjera na promišljanje kao njezine prethodnice, već je više poput štiva za plažu – čitljivo i zanimljivo, ali ne i potresno. Iako, iz pouzdanih izvora saznajemo, neki obožavatelji odbijaju pročitati ovu knjigu, upravo iz poštovanja i sjećanja na Stiega Larssona i njegove Lisbeth i Mikaela. Ono za čime šaljemo apel jest objava njegove radne verzije onoga što je trebala biti ova knjiga.