Recenzija – ‘Stuff Like That There’ (Yo La Tengo): Nepodnošljiva lakoća izvođenja tuđih pjesama
Prelazak iz razdoblja maloljetnosti u doba punoljetnosti ne dobiva se brojkom u osobnoj iskaznici već istančanim omjerom koliko si spreman zaživjeti život uz sve što on daje i donosi. Nije samo talent ono što čini dobar bend, već i spremnost prihvatiti stvarnost onakvom kakva egzistira. Premda se u različitim očima ona čini posve subjektivnom, mora se priznati da slušajući Yo La Tengo postojanje dobiva čisto objektivnu notu u kojoj se život čini bar upola uzbudljivijim. Iako je „Stuff Like That There“ većinom album s obradama i čini na neki način nastavak „Fakebooka“ iz 1990., on je oda samom bendu. Lakoća kojom predstavljaju tuđe pjesme svojima, nepodnošljiva je i, uostalom, sasvim očekivana. S njima smo navikli na hvalospjeve i specifične emocije tijekom preslušavanja.
Na četrnaestom albumu koji je svijetlo dana ugledalo pri kraju kolovoza, u bend se vratio originalni gitarist Dave Schramm koji je Yo La Tengo napustio davne 1986. godine i upotpunio cijeli doživljaj. Kao što smo rekli, na albumu ima red obrada pjesama drugih bendova, red njihovih pjesama s prošlih albuma u ponešto drugačijem aranžmanu i dvije sasvim nove pjesme. Otvaranje albuma počinje obradom pjesme My Heart’s Not In It američke pjevačice Darlene McCrea. Nemam namjeru provoditi istragu zašto su se odlučili za tu pjesmu. Klasična je to njihova melodija, gitara, glas, bubanj. Indie rock kakav su prezentirali na albumu „And Then Nothing Turned Itself Inside-Out“ najbolje se čuje na prvoj i posljednjoj Somebody’s In Love.
Na zanimljiv, i ponovo specifično svoj način, obradili su pjesmu Hanka Williamsa I’m So Lonesome I Could Cry. Williams je jedan od značajnijih i najutjecajnijih kantautora, ponajviše na području countryja i folka. Iako je mnogi smatraju jednom od najtužnijih pjesama ikad napisanih, pjevačica Georgia Hubley ju je sa svojim sanjarskim glasom u lo-fi stilu učinila još tužnijom. Odličan i hrabar izbor jer su pred sobom imali pjesmu koja je napisana i izvedena 1949. godine. Moderno ruho dali su još jednom bendu iz sredine prošlog stoljeća. The Parliaments zastupljeni su s obradom pjesme I Can Feel The Ice Melting i rekao bih da je ova pjesma doživjela možda najviše promjene u odnosu na original. Naravno, misleći prvenstveno na melodijski aspekt. Pjesma je čisti dream pop u kojem se Yo La Tengo tako znalački snalazi da je dobro što su uzeli najbolje od najboljih. Danas si rijetko tko može dozvoliti da obrađuje nešto u čemu je glavnu riječ vodio George Clinton, ali na ovu numeru nitko ne bi trebao imati primjedbu, a štovatelji stare škole funka i doo-wopa vratit će se u neko drugo, davno prošlo, vrijeme.
Spomenuo bih možda i najpoznatiju pjesmu koja se našla na ovogodišnjem albumu, a to je Friday I’m In Love, engleskih goth rockera The Cure. Osim što bend djeluje još danas, sigurno je poznatiji široj publici od ostalih čije su pjesme odlučili obraditi. Možda zbog toga što mi je The Cure nekako posebno drag, ova obrada nije mi se činila ništa specijalnom, ali zbog uvijek postojanih stihova „Monday you can fall apart…“ , pjesmu je nemoguće ne voljeti u svim njezinim varijantama.
Dvije potpuno nove pjesme su Rickety i Awhileaway. Dok se potonja nalazi pri kraju albuma i savršena je za neka lijena kišna poslijepodneva, Rickety je ritmom jedna od bržih pjesama na albumu, s lijepim paralelnim pjevanjem Ire i Georgie na refrenu, predstavlja nam još uvijek uvod u sveukupno djelo. A kako li je tek lijepo bilo čuti Deeper Into Movies u novom izdanju! Jedna od dražih „tengovskih“ pjesama iz doba kada je shoegaze drmao scenom doživjela je veliku promjenu. Uklopljena je u album kao da nikad prije nije bila ni napisana, savršena je i ovakva, uz sjetni akustično/električni gitaristički ritam. Fanovima će se teško biti odlučiti koja je verzija bolja, ali naposljetku to nije niti važno. Obje postoje, a svaka će se uklopiti u vrijeme u kojem su nastale.
Na albumu se nalaze još obrade pjesama od Great Plainsa, The Lovin’ Spoonfula, Special Pillowa i Antietama, a svatko će, po svojem osobnom ukusu, naći ljepotu što od originala što od obrade koje su na Yo La Tengo lijepo isporučili na „Stuff Like That There“. Ne znam ima li naslov albuma kakve veze s identičnim naslovom pjesme Betty Hutton iz 1944., ali vidljiv je utjecaj starih američkih tekstopisaca i kantautora koje ekipa iz Yo La Tenga uvelike cijeni. Na ovaj način njima su udahnuli neki novi duh i mlađim generacijama dali povoda za istraživanje glazbene ostavštine iz sredine 20. stoljeća, a ostalim slušateljima razlog i potvrdu zašto Yo La Tengo ima kultni status.
