“Večernja nelagoda” (M. L. Rijnveld): Obdukcija tuđih života radi spašavanja vlastitoga

Budimo realni, nitko normalan neće pohrliti pročitati knjigu čiji je naslov „Večernja nelagoda” (prikladna ilustracija Petea Adlingtona iz britanskog izdavača Faber&Faber samo odmaže). Srećom, nisam skroz normalna – volim se uplašiti, uznemiriti, pa i rastužiti – pa sam zgrabila ovu senzaciju od debitantskog romana.

Marieke Lucas Rijnveld nizozemska je autorica koja za sebe koristi neutralnu zamjenicu ‘oni’, a identificira se i kao muškarac i kao žena. Debitantski roman „Večernja nelagoda” objavljen je u Nizozemskoj 2018., a njegov engleski prijevod lani je osvojio International Booker Prize, čime je Marieke Lucas postala najmlađa dobitnica te nagrade. U naše domove, u prijevodu Svetlane Grubić Samaržija, „Večernju nelagodu” donio je Ljevak.

Nismo poznavali nikoga tko vječno spava

Roman je to o desetogodišnjakinjoj Jas koja s religioznom kalvinističkom obitelji živi na farmi krava. Kad se njezin stariji brat Matthies utopi propavši u zaleđeno jezero, kuća postaje tiha i tamna kao grob. Ne mogavši se suočiti sa smrću u obitelji („O mrtvima ne razgovaramo, samo ih se sjećamo.”), svaki preostali član obitelji na svoj način se nosi s traumom – Jas više sa sebe ne skida jaknu („Odsada nadalje neću morati izgubiti ništa čega se ne želim riješiti”), njezina majka i otac više se ne dodiruju, a sestra Hanna i brat Obbe eksperimentiraju sa spolnošću i nasiljem.

Djeca nikada ranije nisu vidjela smrt („Osim manje pobožne bake, nismo poznavali nikoga tko vječno spava.”) pa je na čudnovate i nastrane načine pokušavaju shvatiti, čekajući da roditelji primijete da imaju još troje djece vrijedno pažnje, da se život nastavi. Sumorna atmosfera u obitelji podsjetila me na „Betonski vrt” Iana McEwana, ali i na „Doručak” Dinka Mihovilovića, knjige koje provociraju naše najtamnije dubine.

„U moje srce nitko nije proniknuo. Ono je duboko skriveno ispod jakne, kože i rebara. Moje je srce u majčinu trbuhu bilo važno devet mjeseci, ali otkako više nije ondje, nikoga nije briga ima li dovoljno otkucaja u minuti, nitko se ne uplaši kad nakratko zastane ili kad počne brzo kucati od straha ili napetosti.”

Uznemirujuće?

Ovaj roman i autobiografija autorice imaju zajedničko polazište – i njoj je, kao i Jas, u djetinjstvu poginuo brat, i, iako je ostatak romana fikcija, autorica je jednom prilikom izjavila da je to bila priča koju je morala ispričati da bi mogla ispripovijedati ostale. Ovom su romanu i kritika i čitatelji naljepili etiketu ‘uznemirujuć’, misleći pritom na slikovite prikaze samoozljeđivanja, nasilja prema životinjama i igrica sa spolnošću, ali nisam ga takvim doživjela.

Iako Jas jest detaljna i neurotična, nije me uznemirila, nije me šokirala, niti odbila od sebe. Dapače, privukla me k sebi, povjerovala sam joj. Bilo mi je sasvim prirodno da ju sve podsjeća na bljuvotinu, proljev, gnoj ili plijesan (život na farmi, vjerujem, može biti uznemirujuć nekome tko ne živi s miomirisima životinja, kome iznutrice i izlučevine nisu svakodnevica putem koje istražuje svijet oko sebe), da želi shvatiti smrt, da se želi spasiti.

O rađanju, smrti i svemu između

„Mogli smo omotati konac oko svojih tijela tako da se ne raspadnemo na komadiće”, govori Jas pod težinom tuge. Ta praznina. Ta rupa u njoj. Ta čežnja. Ta potreba. Ta bespomoćnost – to je ono što me uznemirilo, a ne pribadače u pupku, mrtvi kunići, sapuni i prsti u anusu, užad oko vratova, čudne inicijacije, otvarači limenki u tijelu i crknute krave. Ovo djelo jest pomalo devijantno i nakazno (and you’re gonna love it!), ali njegova vrijednost leži u nepatvorenom kazivanju jednog djeteta (govoriti iz te perspektive poprilično je izazovno, zar ne?) o rađanju, smrti i svemu između njih.

Jas se boji da će se njena obitelj raspasti bez Matthiesa – njezina briga prelazi u opsesiju, a potom i u potpuno beznađe. Iako njezin bijesni otac misli da djeca ne mogu imati briga, da „one dolaze tek kad moraš obrađivati vlastita polja”, nepregledan je svijet straha, anksioznost i zabrinutosti koji je u djevojčici Jas stvorila Marieke Lucas Rijnveld. Premda se ne bih složila s autoricom da kroz okrutnost djeca uče o smislu života, čak i brutalni obredi Jas, Hanne i Obbeja u „Večernjoj nelagodi” imaju smisla. Sve ima smisla u ovoj priči, pozivu u pomoć, napisanoj ne da šokira, nego da istinito prikaže utapanje jedne obitelji u gubitku. „Možda zvuči suludo, ali meni otac i majka često nedostaju, iako ih vidim svaki dan”, riječi su na koje niti jedan čitatelj ne može ostati ravnodušan.

Spašavanje vlastita života

„Svaki gubitak u sebi nosi sve prijašnje pokušaje da zadržimo nešto što nismo željeli izgubiti, ali smo to ipak morali pustiti. Od vrećice pikula s najljepšim i najvećim primjercima pa sve do mojeg brata. U gubitku pronalazimo same sebe i ono što jesmo: ranjiva bića poput očerupanih mladih čvoraka, koji tu i tamo goli ispadnu iz gnijezda i nadaju se da će ih netko pokupiti i vratiti natrag. Plačem zbog krava, plačem zbog triju kraljeva, iz sažaljenja, a zatim zbog smiješne sebe umotane u jaknu, a onda brzo brišem suze. Moram reći Hanni da zasad ne možemo otići na drugu stranu. Ne možemo samo tako ostaviti oca i majku. Što će biti s njima sada kada više nema krava? Mladi čvorak bez roditelja zna jedno: nitko ga nikad više neće pokupiti i staviti natrag u gnijezdo.”

Ova me knjiga prokazala – mislila sam da sam cinik, a nadala sam se happy endu do samog kraja. Vjerujem u nadonosne knjige (Anne Lamott je rekla da drugačije ne treba niti pisati), ali ponekad pisac nema izbora, ponekad se likovi dovedu do zida. Možda zato čitamo ovakve knjige – radimo obdukcije tuđih života, kako bismo na vrijeme spasili vlastiti. Ova knjiga, teška, upečatljiva, ali i dirljiva, reprezentativni je primjerak takvog spašavanja.

„I sva ta pitanja, moje krastače. Koliko ih stane u vaše male glave? Ne ide mi baš računanje, ali rekla bih desetak. Zamislite, ako u moju glavu stane stotinu vaših glava, koliko je onda pitanja u meni i koliko odgovora bez kvačice. Sada ću vas vratiti u kantu. Žao mi je, ali ne mogu vas pustiti na slobodu. Nedostajale biste mi, jer tko će onda bdijeti nada mnom dok spavam? Obećavam da ću vas jednog dana ponijeti na jezero. Tada ćemo zajedno otplutati na listu lopoča i možda ću se, ali možda, čak usuditi skinuti jaknu. Iako ću se u početku osjećati nelagodno, ali pastor kaže da je nelagoda dobra, u nelagodi smo ono što jesmo.”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.