Retrospektiva zone sumraka (Huda Takriti “A Storytelling; I Only Wish I Could Be There”)
Filmski projekt mlade sirijske umjetnice Hude Takriti u deset minuta istražuje ponašanje osoba koje se nalaze u kaotičnim ratnim zbivanjima. Ovaj dokumentarni film uprizoruje grad, rat, bezizlaznost i nemoć pred koju su ljudi stavljeni, a ona kao prolaznik u svom rodnom Damasku osvježava sjećanja na razrušenu prošlost.
Ratni kaos kroz mirne amaterske snimke
Pozadinu čini izbivanje iz države koja je godinama žrtva unutarnjih i vanjskih sukoba. Usporedno s time, Takriti pažljivo dočarava život u mraku, ali i u takvom okruženju pronalazi materijal za snimanje. Dojmljiva je scena njenog oca koji je pokušava zabaviti za vrijeme redukcije struje, dok u pozadini slušamo muški glas kako, kroz telefonsku slušalicu, ispovjedno govori o tuzi zbog odvojenosti od ostatka obitelji. Vrlo suptilno, kroz kratke scene kojima upravlja većinom moć prirode i kadrovi koji prikazuju redateljičine motive iz života u Siriji, postaje jasno kako se priča iz osobne pretvara u univerzalnu priču mnogih mladih iz toga dijela svijeta.
Kako se film primiče kraju, scene postaju sve tiše, simbolizirajući tako sve manje nade koja ostaje za one koji se u Siriji nalaze. Telefonski monolozi koji čine zvučnu kulisu svake snimke imaju u sebi tužan i pomirljiv ton, a kroz njih saznajemo da se ostatak njene obitelji nalazi u nekim dijelovima Europe (Austrija). Iako to njima predstavlja spas, istovremeno u njima budi i konstantnu grižnju savjesti zbog napuštanja obitelji i brige samo za sebe. Vrlo zanimljiv aspekt filma čini izvandijegetski zvuk (voice off) koji možemo čuti na svakoj snimci. U nekim trenucima više nismo ni sigurni radi li se o nekome tko se nalazi u istoj prostoriji i govori na telefon ili je jednostavno to audio zapis iz neke druge situacije. Montaža se svodi na jednostavna zatamnjenja koja efektno skaču na statične kadrove.
Traganje za gradom i domom
Nekoliko snimaka u cijelosti prikazuju tamu iz koje proizlaze samo zvuci eksplozija i eskalacija sukoba u kojima se snimateljica nalazi. Na taj se način i sami možemo zamisliti u situaciji kada ne znamo što se točno događa i što će se dogoditi sljedeće. S druge strane, Takriti nam otkriva relaksirajuću sliku prirode, rijeku koja teče ili drveća čije se grane njišu na vjetru. Kadrovi rijeke ponovo su upotpunjeni izvandijegetskim glasom koji govori o prelasku preko mora u Grčku. Simbolika se tako može izvući iz svake pojedine snimke.
Dvije su strane suprotstavljene i isprepliću se u nemogućnosti pronalaska odgovora na pitanje: „Zašto i tko je izbrisao našu prošlost?“. Sjećanja kroz ove snimke jedne su od uspomena koja će autorica imati zauvijek, a nama su podsjetnik kakav se život odigrava na nešto južnijoj strani svijeta. Na kraju svi tragaju za mjestom koje će nazivati domom, a problem nastaje kada nebo u novogodišnjoj noći umjesto vatrometa zamijene bljeskovi smrti i pustoši.