Recenzija – ‘The Good Fight’ (Oddisee): Dobar način borbe protiv ludila u mainstream hip hopu
Oddisee, američki reper iz Washingtona, iza sebe ima velik broj albuma, EP-a te mixtapeova. Usprkos tome, i dalje je relativno nepoznat na našim prostorima – ili barem ja imam krivi feedback. Osobno, smatram ga zaista sjajnim. Njegov me rad oduševljava jer mu korijeni sežu u stari zvuk East coasta, asocirajući pritom na Rakim ili A Tribe Called Quest, odnosno, na onaj fini hip hop koji ne govori o droljama, drogi, alkoholu i ubojstvima. Ipak, tom zvuku Oddisee daje i neku novu notu i svoj pečat – a zbog svega navedenog jako me razveselilo kada sam čula da sprema novi album za 2015.-u godinu, izdanje pod nazivom “The Good Fight”.
Za uvodnu pjesmu izabran je najavni singl That’s Love, koji je ujedno i najviše catchy pjesma na albumu. Glazbenik je ovdje uzeo potpuno bazičnu temu (Što je to ljubav?) i kroz pjesmu ju razradio u najsitnije, a opet svima razumljive detalje.
“When you told me the truth, even if it really hurt
‘Cuz you knew a lie was worst (That’s love)”
U nastavku se pozabavio onime što je poznato svim umjetnicima – nitko ti neće pomoći ako si ti nećeš pomoći sam, istovremeno pruživši kritiku na današnju mainstream glazbu u skladbi Want Something Done.
“Glorifying music, that’s abusive and a threat to us
And if you got a message in your records
You collecting dust upon the shelf”
Contradiction’s Maze rezervirana je za borbu s kontradikcijama u njegovoj glavi, a pjesmu svojim predivnim glasom na refrenu upotpunjuje i Maimouna Youseff. Riječ je o proturječjima koje muče svakog čovjeka, kao što je, primjerice: da li se zaposliti i ići na sigurnost ili pratiti svoje srce makar to značilo nestabilan život.
“In a circle of self worth and judgement
How you matching up gets puzzling
How to know enough is enough when your lust for a much of enough it
feels just as real as a something”
Belong To The World se slobodno može nazvati okosnicom Oddiseea kao umjetnika; on je sam, svoj, izdaje samostalno i pripada svijetu, nema crew oko sebe. Teško je danas uz social media accounte na kojima kao umjetnik dobivaš ekspresni feedback publike ne postati egocentričan i gladan (premda je glad dobra, ali ne kada zagrizemo više nego što možemo progutati).
“What’s a clique, what’s a crew, what’s a gang to a brother who been
doing this all along
I belong to my name, that’s the only set I claim
I ain’t bothered by the politics of fame”
Temom slave bavi se i u A List of Withouts u kojoj poručuje da njene popratne efekte treba prihvatiti kao lijepu vožnju, a ne kao priliku da budeš megazvijezda.
Book Cover predstavlja ono po čemu rasuđujemo s kim ćemo se družiti, s kim ne, iako su nas uvijek učili da moramo zagrebati dublje – a upravo o tome govori Oddisee-eva istoimena pjesma.
U kratkom breaku Fight Delays upoznajemo do sada neviđenu stranu ovog izvođača. Njegova uobičajena praksa bilo je izbjegavanje hvalisanja sa svojim uspjehom, no u ovoj pedeset sekundi dugačkoj traci čini upravo to. Iz tog razloga, za mene je ovo bio potpuno neočekivani dio albuma – budući da je cijeli album napravljen potpuno “oddisee-evski”, s nekim dubljim motivima i bez prevelikog zamaranja zvjezdanim statusom. Pjesma je možda neočekivana, ali je i nju uspio komponirati na svoj poseban način. Naime, i sam kaže da je teško ostati prizemljen kada si alfa muškarac.
“Last year I made well over a hundred stacks
I’m sure it’s better to know than to show
But it’s hard to stay humble in the jungle as an alpha male”
Suma sumarum cijelog albuma je pjesma What They’ll Say na kojoj ponovo ugošćuje Maimounu Youseff i Garya Clarkea Jr.-a, sjajnog američkog gitarista u čijem solu možete uživati pri samom njenom kraju. Pjesma je zaokružila cijeli album i dala točku na “i” onima koji još nisu shvatili njegovu poruku.
“I will fight the good fight, I will, go where there’s no path – and leave behind a trail”
Na posljednjoj pjesmi, Worse Before Better, gostuje Tranqill i to je ujedno i jedini rap gost na albumu. Pjesma se odvaja od ovog diskografskog uratka kao najtvrđa pjesma ikad objavljena od strane Oddiseea. No usprkos tomu, ni konceptualno niti tematski nije previše udaljena od albuma – govoreći o tome kako jednostavno nekad mora biti loše da bi postalo bolje.
“The Good Fight” je definitivno uobičajeno izdanje za Oddiseea, iako će osobe koje prate njegov rad čuti napredak i odmak – no i dalje je tu onaj tipični Oddisee kojeg bih svrstala među one izvođače koji su toliko prepoznatljivi da je nemoguće njihov rad zamijeniti za nečiji tuđi. Oddisee se u svako svoje izdanje daje stopostotno i ne čudi što je i ovaj album sam producirao. S obzirom na sve to, mogu zaključiti da je i ovaj put uspješno kreirao izdanje koje je logična priča i cjelina, ali na kojem i svaka pojedinačna pjesma ima zasebnu fabulu. Drugim riječima, “The Good Fight” predstavlja sve što (po mom mišljenju) dobar rap album mora imati: priču, kvalitetan beat i što manje nepotrebno vulgarnih i plitkih lyricsa, to jest, kao što sam ranije napomenula – onaj dobar stari East coast zvuk.
