novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija – “To love” (Jonathan): Ljubav kao posrednik između uma i razuma

jonathan
Foto: "To love.." [Cover]
Vrijeme čitanja: 4 minute

Govorili su nam kako se pomoću jezika može preslikati stvarni svijet. U književnosti se to čini moguće na razini čitateljeve mašte. Slikarstvo je reprezentacijske forme za koju je potrebna metafizička sposobnost prenašanja boja i poteza u viši smisao. Glazba se čini sinkronijskom. Ono što čujemo odmah pokušavamo percipirati, objasniti sebi i možda nagovoriti druge da čuju ‘to isto’ što mi čujemo. No, ona je na momente previše subjektivna. Od stotinu ljudi nitko sa sigurnošću ne može reći da će mu se nešto posebno zalijepiti za uho tijekom prvog slušanja. Vizualna perspektiva se uvijek činila jačom od zvučne koju je nemoguće percipirati ako ne osjećate. A ova postmoderna vremena zaista su utrnula našu sposobnost da istinski doživimo određene emocije.

Zašto je ovo sve bitno? Pa ustvari, nije krucijalno za slušanje novog albuma Jonathana. Ali je posve opravdano ako se želimo ponovo ‘ubaciti’ u svijet koji smo upoznali prije gotovo tri godine. “Bliss je bio preporađajući album iz više razloga. Meni se činilo kako vrijeme sve više protječe da ga slušamo i shvaćamo sve jasnije, a da se prava slika tek otkriva. Iako je prošlo dovoljno vremena, album nije izblijedio, postao zamoran i dosadan, već je dobio na važnosti, napisano je hvalospjeva ‘tristo’, a nije bilo koncerta na kojem su Riječani razočarali. Svi izvještaji sadržavali su epitete, iz rječnika su se pomno birale riječi koje je i sam Anić dešifrirao, a naslovi su većinom bili “svjetski“, „energični“, „monumentalni“…

Konceptom do savršenstva

U hrvatskom jeziku naizgled je mala grafijska razlika između bitka i bitke. Bitak je ono što omogućuje cijelo postojanje, nešto za čim se teži, živi, postoji i razmišlja. Bitke vodimo svi. Svakodnevno, iza svakog ugla, na ovaj ili onaj način, nitko ne ostaje pošteđen života koji pritišće rokovima i planiranjem. Jonathan je na “To love” razvio, kao prvo, zanimljiv koncept. Prvo je trebao izaći sredinom 2016. da bi se zatim sve prolongiralo na kraj godine, a sada, u veljači 2017. nakon odrađenih snimanja možemo reći kako se bitka isplatila. Bila je to bitka s vremenom, bitka njih samih u studiju, na pozornici, svakodnevnom životu koji je protjecao brzo kao Rječina za vrijeme petodnevne kiše bez prestanka.

Foto: facebook.com/thebandjonathan

Drugi studijski album “To love” prvi je dio veće cjeline koja će se, kada se sjedini s drugim dijelom, zvati “To Love Or To Hold”. Po planu, cjelinu bi trebali dobiti do kraja godine, a nakon odslušanog materijala i nekoliko ponavljanja i bivanja u različitim stanjima možemo reći kako je pred nama rijetko viđeno glazbeno djelo.

Motivi su na albumu različite prirode, ali su na kraju ujedinjeni u jednu misao. Ne bih se usudio reći koji su razlozi iza svega, ali ono što im se na prvom albumu spočitavalo kao ‘pokupljeno’ od nekog drugog benda, ovdje više ne postoji. Nikad nisam bio pobornik razmišljanja: „ej, oni vuku na taj i taj bend, ova gitara zvuči isto kao na toj i toj pjesmi itd, itd.“ Stil benda u ovom slučaju je ostao neokaljan. Jonathan mi je oduvijek imao nešto svoje koje je prevladalo razne utjecaje i idole s kojima se, uostalom, svi borimo. Oni tijekom cijelog “To Love” grade atmosferu koju mi je nemoguće prikačiti za nečiji drugi opus.

Veličanstven uvod

Pjesme na albumu povezane su svakodnevnim zvukovima. Gotovo svaka numera ima lagani uvod ili završetak koji se nastavlja na prethodnu, a ti audio elementi čine se toliko prirodnima da pristaju uz svaki udarac bubnja ili tipku klavijatura. Početak je toliko veličanstven da ćete pomisliti da je ustvari kraj. Ne zbog toga što vam je nakon par minuta dosta svega već zbog epike same pjesme. Battles je duga i promjenjivog tempa, puno krešenda i dekrešenda koji nagovještaju čas pozitivne emocije, čas svu tugu koju svojim glasom Badurina izvrsno prenosi na slušatelja. Nema se tu što dodatno objašnjavati, ovo je zasigurno jedna od, ako ne i najbolja, melodijski/tekstualno pjesma proizašla iz benda. Svaki od članova nastoji iskoristiti svaku sekundu pjesme da ju učini svojom pa bi se poveznica mogla napraviti s jazz sekcijom koja teži isplovljavanju svih glazbenikovih emocija i vještina na vidjelo u danom trenutku.

Nastavak kao da je stvoren na temelju svake minute iz Battles. Aktivniji početak i smireniji kraj na Coming Again kao da nagoviješta pomirbu sa svime što je prošlo. Na Leaving Here osjetimo da su emocije ono što pokreće čovjeka – jedinstvo gitara, violine i back vokala uz koje postepeno raste značaj basa, vokala i bubnjeva radi neobičan osjećaj ugode. Na ovom albumu nećemo naći nekog favorita, kao što je bio slučaj s Maggie prije tri godine. Koncept je puno više staložen; a iako spušten na zemlju, čini se posve odvojenim od materijalnog entiteta kojim se želi predstaviti. Intimna i melankolična atmosfera kao da teče i s Days, Moments i Heaven. Ovaj trio najbolje se može opisati stihovima: „It’s all those moments you left behind, they coming back now, breaking your window glass“.

Još uvijek u iščekivanju…

Produkcija je albuma na vrhunskoj razini. Osjeća se pri svakom zvuku gitare, bubnja, basa, back vokala, violine, klavijatura i ako je ponovo snimano live (barem djelomično) onda je svrha ispunjena jer je sve osjetilno i iskreno. Pogotovo to mislim zbog odlične Who Lies to Whom koja nam vraća dašak s prvog albuma, ali tek toliko da posve prihvatimo Jonathan kao bend koji ne preže ni pred čim. Badurina je opet na par mjesta „raskrvario“ grlo, unio i u tako fantastičan melodijski, još agresije koja podiže energičnu stranu, a ako gledamo pjesme kao produkt intimne lirike (koja prevladava na osnovnoj podlozi mini albuma), onda je iz tog pogleda ubrizgao još malo nježnosti i čistoće u Jonathanov izraz.

Za neke se događaje može reći da su lijepi. U ovom slučaju događaj je preslušavanje albuma iznova i iznova, a kasnije se to pretvori u proces otkrivanja i sreće. Premda se činilo kako pred svako slušanje znamo o čemu se radi, ovdje to nije slučaj. Kant bi to objasnio na sljedeći način: „Ljepota kao osjećaj ugode proizlazi iz strukture samog svijeta i usklađenosti našeg spoznajnog aparata“. Ili ako ćemo kroz Lockove oči predstaviti osjećaj pred prvo slušanje: „mi smo tabula rasa“. Reprezentacijski, Jonathan imitiraju iskustva proizašla iz malenih situacija koja imaju veliko značenje. Njihov ekspresionizam je u ovom slučaju prožet reprezentacijskim uzorkom i na kraju se sve svede na posve izgrađenu formu koja ostavlja svojevrsni cliffhanger. Iskustva su izmijenjena i čekamo nastavak pa da čista srca i mirne ruke možemo napisati da smo dobili sve što smo od glazbe oduvijek željeli.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari