Recenzija – ‘Youth’: Sorrentinov stvarni prikaz „velike ljepote“
Zaista je lijepo vidjeti kad nas vješti redatelj i umješan scenarist uspiju svojim radom podsjetiti zašto uopće odlazimo u kina i što nam filmovi ustvari znače: osim pružanja užitka za oči, istinski nas dobar film uspijeva dotaknuti i onkraj vizualnog. A kada se takav redatelj i scenarist objedine u jednoj te istoj osobi, rezultat biva utoliko upečatljiviji. Upravo je to učinio veliki talijanski majstor filma Paolo Sorrentino svojim najnovijim filmskim ostvarenjem, remek-djelom Youth (2015). Od kamere do glume, sve u Sorrentinovu najnovijem uratku stremi ka tome objasniti gledatelju da se umijeće stvaranja dobroga filma možda može naučiti, no da iza leće kamere, scenarističkog pera i redateljske palice zaista mora stajati čovjek koji ljepotu može kako pronaći tako i prenijeti na film.
Upravo je takav i Youth: nestvarno lijep film o dvojici starih prijatelja koji odsjedaju u otmjenom hotelu u švicarskim Alpama. Željeni mir remeti no i cjelokupnu radnju pokreće dolazak izaslanika Njezina Veličanstva kraljice Elizabete II., koja bi željela da maestro Fred Ballinger (fantastični Michael Caine) dirigira svoje famozne skladbe na rođendanu njezina supruga. Sorrentinov je scenarij koliko fantastičan toliko i kompleksan, očaravajuća i tužna priča o dvojici prijatelja, već spomenutom Fredu i redatelju Micku Boyleu (Harvey Keitel), koji u suton svojih života pokušavaju vidjeti mogu li, jedan glazbom a drugi filmom, povratiti mladost za koju su mislili da su je odavna izgubili. Na tome ih putu prate i Fredova kćer Lena Ballinger (Rachel Weisz), čija je gluma vrlo dojmljiva kao i u ovosezonskom The Lobster (2015) Yorgosa Lanthimosa. Njih troje, uz malu pomoć svojih bivših ljubavi, drugih gostiju sanatorija-hotela i starih prijatelja, vrludaju u susret svome konačnom kraju, tražeći pritom načine kako da ponovno pridobiju izgubljeno mladenačko vrijeme i na tome putu saznaju tko i što oni ustvari jesu.
Režija i scenarij su, kao što je već rečeno, zaista izvanredni. Kamera, naknadna montaža i glazbeni repertoar samo dodatno naglašavaju Sorrentinov nezamjenjivi stil, s očaravajućim prikazima švicarskih brdskih krajobraza, svakodnevice hotelskih gostiju i osjećaja na licima glumaca. Priča filma također neodoljivo podsjeća na Čarobni brijeg (1924) Thomasa Manna, jedan od najvećih romana dvadesetog stoljeća, u kojemu pratimo Hansa Castorpa i njegovo metafizičko putovanje politikom, filozofijom, ljubavlju i smrću tik pred pojavu nacionalsocijalizma u Mannovoj domovini Njemačkoj. Upravo je takav i Youth, koji svoje protagoniste konfrontira s proživljenim i onime što ih očekuje istovremeno, a svi duhovi prošlosti i sve strepnje iz budućnosti objedinjuju se u proganjanju likova u tome otmjenom odmorištu, u kojemu ih se konfrontira ne samo sa svojim neumitnim skončavanjem, već i s onim ljepote bivših misica, snage bivših sportaša i osjećaja bivših ljubavnika, a svakako je dojmljiv cameo glumice Brende Morel, stare Mickove prijateljice, koju tumači veličanstvena Jane Fonda.
Caine, Keitel i Weisz pokazali su se kao odličan glumački izbor za Youth, a ova ih sezona Oscara zasigurno neće zaobići, budući da su svoje filmske likove uspjeli oživjeti rijetko viđenim punim emotivnim rasponom koji samo dodatno naglašava istinsku ljepotu kako samog filma tako i njegove poruke. Paolo Sorrentino svojim najnovijim ostvarenjem uspijeva nastaviti nizati uspješnice istinski započete prije desetak godina s Le conseguenze dell’amore (2004), a kruna njegova dosadašnjeg opusa svakako je Oscar za najbolji strani film za genijalni La grande bellezza (2013). Ove je godine njegov redateljski rad bio zamijećen i na filmskom festivalu u Cannesu te će se Youth prikazivati i na našemu ZFF-u. No neovisno o tome je li riječ o Vječnom gradu ili švicarskim Alpama, Sorrentino nam uspijeva poslati poruku upakiranu u užitak za oči da smo onkraj vizualnog naposljetku samo jedno: ono što činimo. Lekcija iz čovječnosti rijetko je kada bila ovoliko lijepa, a Youth se zaista može smatrati kako jednim od najboljih ovogodišnjih filmova tako i svijetlom stavkom u filmskom opusu ovoga talijanskog genija.
