Recenzija – Zvuk stvari što se ruše (J.G. Vasquez): Jedna kolumbijska ispovijest

U studenom 2015. nakladnička kuća Vuković & Runjić nastavila je s praksom objavljivanja suvremenih latinoameričkih pisaca. Prvi put na našem jeziku tako je objavljen jedan od vodećih kolumbijskih književnika novije generacije – Juan Gabriel Vasquez. Njegov nagrađivani roman Zvuk stvari što se ruše na hrvatski je preveo Dinko Telećan. Roman obrađuje problem koji je duboko obilježio kolumbijsku povijest ostavivši dugotrajan ožiljak na cijelome društvu, što se vidi i u glavnom liku romana, Antoniju Yammari. Riječ je, dakako, o kolumbijskim narkokartelima, o situaciji u eri Pabla Escobara, ali i posljedicama koje se osjećaju i nakon njegove smrti. No, u knjizi nećemo naići na klasičnu, kumovsku, priču o mafijaškim obračunima i intrigama. Knjiga je posvećena upravo onima koji su uvijek bili van toga svijeta. ‘Želim pokazati kako trgovina drogom utječe na nekoga tko nije uključen u nju, na nekoga tko – poput mene – u životu nije probao gram kokaina’, kazao je autor za The Guardian 2010.

Glavni lik i pripovjedač smješten je u 2009. godinu, kada je ustrijeljen mužjak vodenkonja koji je dvije godine ranije pobjegao iz nekadašnjeg zoološkog vrta Pabla Escobara. Taj događaj potiče ga da započne priču o sebi i svojoj vezanosti sa spomenutim mafijašem. Njegova vezanost nije izravna, on Escobara nikada nije sreo, no upravo je u tome snaga glavnoga motiva ove pripovijesti: utjecaj podzemlja je neizbježan. Ako ste živjeli u Kolumbiji drugom polovicom prošloga stoljeća, htjeli ili ne htjeli, bili ste izloženi utjecaju mafije i kriminalnog polusvijeta. Dvije su poveznice između Antonija Yammare i Escobara: prva je ta što je kao dijete u tajnosti išao posjetiti njegov zoološki vrt, a druga – najsnažnija – što se u mladosti družio s Ricardom Laverdeom, bivšim robijašem koji je kao pilot krijumčario drogu u Sjedinjene Države.

Yammara se, u doba kada je radio kao asistent na pravnom fakultetu, sasvim slučajno upustio u druženje sa svojim biljarskim prijateljem Laverdeom, da bi se ubrzo počeo zanimati za njegov privatni život i naposljetku svjedočio njegovu ubojstvu u kojem je i on ostao ranjen. To ubojstvo će ostaviti neizbrisiv trag na njegovoj psihi, trag kojeg se neće moći riješiti niti petnaestak godina kasnije, kada i konstruira svoju pripovijest. Ono se događa upravo na novoj važnoj stanici Yammarina života, kada se ženi i dobiva dijete, u čemu zbog posttraumatskih okolnosti nikada nije mogao u potpunosti uživati. Stresa se ne rješava ni nekoliko godina kasnije, kada se odlučuje na mahnitu potragu za činjenicama. Dokopava se kasete koju je Laverde imao sa sobom u trenutku ubojstva i stupa u kontakt s Laverdeovom kćeri Mayom. S njom ubrzo stupa u prisan odnos i ona mu otkriva detalje o svojoj prošlosti i prošlosti svoga oca i majke.

Roman funkcionira kao pripovijedanje unutar pripovijedanja: kroz Yammarinu pripovijest otkrivamo detalje o njemu samome, a potom i o Mayi koja analizira povijest svoje obitelji prepričavajući i mladost njezinih roditelja. Njihove su osobne tragedije međusobno isprepletene. One čine cjelinu o tragediji jedne nacije koja se bakće u krvi mafijaške sadašnjosti i ostacima ostataka građanskog rata i političkih kaosa. Nacionalni kaos pokretač je osobnih kaosa: sve počinje od romanse između Ricarda Laverdea i njegove buduće supruge Elaine, Amerikanke u mirovnoj misiji u Kolumbiji. U kriminalnu avanturu Laverde zapada sasvim slučajno, no ubrzo, nošen potrebom za financijskom stabilnošću, ulazi u začarani krug koji se prekida tek uhićenjem i dvadesetogodišnjom robijom.

Susret Laverdea i Yammare ishodišna je točka romana. Ona spaja ono što se dogodilo prije njega (Laverdeovu kriminalnu i obiteljsku prošlost) i nakon njega (Laverdeovu smrt i Yammarinu traumu). Biljarnica, gdje zalaze najrazličitiji tipovi ljudi, mjesto je transfera nesreće s jednog čovjeka na drugog, mjesto gdje slučajnost dobiva čudovišna svojstva i potpuno mijenja život mladog čovjeka. Laverdeovo ubojstvo njegovu tragediju preslikava na generaciju iza. Ista tragedija događa se i Yammari: baš kao što je Laverdeova obitelj bila razorena, razorena je i Yammarina. Razlika je u tome što je kod Laverdea tragedija eksplicitnija; on je robijao, a Yammara je psihički rastrojen. Yammarina je sudbina možda i gora, pogotovo što je u priču ušao sasvim neočekivano, zaista ne okusivši ni gram koke u životu.

Premda je riječ o bolnoj ispovijesti, u romanu ne nedostaje poznate latinoameričke lakoće čitanja i romantičnosti. Premda je Vasquez jednom izjavio da treba zaboraviti predodžbu o Južnoj Americi kao magičnom kontinentu, elemenata realne magičnosti (ne magijskog realizma!) ipak ima. To se prvenstveno manifestira u pomalo nostalgičnom odnosu glavnog lika prema djetinjstvu i prisjećanju na odlazak u zoološki vrt Pabla Escobara. Isti odlazak ponavlja s kćeri Ricarda Laverdea, generacijskom supatnicom s kojom proživljava kratku romansu. Njihov seksualni odnos zapravo je pokušaj rješavanja godinama nakupljanih privatnih i generacijskih neuroza, pa ga je teško doživjeti kao ljepotu južnoameričke magičnosti. On je tek melankolični sudar prošlosti i sadašnjosti, odraz nadanja da će sjećanjem zavladati samo ljepota paradoksalne nostalgije prema lošem vremenu.

Zvuk stvari što se ruše ispovijest je kolumbijskog pojedinca i udžbenik o kolumbijskom nacionalnom problemu. On u svakom slučaju potiče na promišljanje o jednoj kulturi koja je obilježena problemom kriminala, odnosno o najcrnijem odrazu tog problema. I da: donekle nas lišava eventualnih predodžbi o ljepoti i čarobnosti južnoameričkog kontinenta.