Istaknuto
04.12.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Ove godine provedite Advent na naš način, upoznajte nas kroz male božićne rituale, tradicije i sadržaje koji ispunjavaju naše adventske dane bojama veselja i zajedništva.

01.12.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute Ažurirajte se i ovog tjedna uz aktualne singlove s domaćeg glazbenog terena uz rubriku Nova glazba. Odaberite svog favorita i donesite mu vječnu slavu.

Knjige

Reflektira: Junak našeg doba (M.J. Ljermontov)

13.04.2021. Marija Anušić
Vrijeme čitanja: 3 minute

Mnogo godina nakon prvog čitanja ponovno sam se uhvatila „Junaka našeg doba” pa, iako je to ‘naše doba’ daleko, daleko iza nas s današnjim ga vremenom veže puno toga. Ono što mu i danas daje snagu je karakter protagonista Grigorija Aleksandroviča Pečorina, nadasve primjenjiv i na ovo naše vrijeme, ili bolje je reći naše doba.

Tada na neki način revolucionarna karakterizacija izvela je na scenu još jednog ‘suvišnog čovjeka’ kakvi se prije toga nisu nalazili u književnosti, danas je vrlo prepoznatljiva pa tako Pečorina bez puno poteškoća možemo zamisliti kao milenijalca (čak bi mogao spadati i u tzv. generaciju Z) koji se neprestano dosađuje životom i kojem ništa nije dovoljno dobro na duge staze. Iako bi nam vrlo lako jedan takav suvremeni mladac mogao ići na živce (rekli bismo mu nađi si posla i zanimaciju), na Pečorina gledamo blagonaklono jer on je ipak iz nekog drugog vremena.

Pečorini današnjice

Danas su suvišni ljudi posvuda, klima društva im pogoduje kao nikad, od toliko izbora i mogućnosti oni se dosađuju, ne ispunjavaju ih više ni ljubavi, poznanstava imaju napretek, putovanja su dostupnija nego ikad, a ipak Pečorini današnjice ne nalaze smisla u životu. Inicijalno, pojam ‘suvišnog čovjeka’ pojavio se upravo u literaturi 19. stoljeća, poglavito u Rusiji, a kasnije ga je itekako baštinila naša hrvatska književnost (Đuro Andrijašević i prijan Lovro samo su neki od suvišnih ljudi s našeg područja), ali to je tema za neku drugu priču.

Sama činjenica što je ‘junak našeg doba’ upravo suvišni čovjek govori o nečem vrlo bitnom. O novom poretku i o novim vremenima koja su neminovno nadirala tada u 19. stoljeću, stoljeću koje je po mnogočemu bilo prekretnica, što u kulturi, što u industriji. Junak postaje antijunak, a radnju zamjenjuje psihologija lika.

Poigravanje osjećajima

Roman ne slijedi kronologiju događaja nego je sastavljen od tri zasebna dijela koji su još i sami u sebi podijeljeni na poglavlja. U prvom dijelu slušamo pripovjedača kako priča o susretu s Maksimom Maksimičem, koji mu pak govori o svom poznanstvu s Grigorijem Aleksandrovičem Pečorinom. Stari se Maksim neizmjerno vezao za mladića, a kasnije saznajemo kako ga je ovaj hladno odbacio nakon svega što su prošli.

A to što su prošli opisuje se nadalje u romanu koji je koncipiran kao Pečorinov dnevnik koji dolazi u ruke našem pripovjedaču. Tako je priča na neki način autentična i upravo zbog tog postupka imamo uvid u psihu Grigorija Aleksandroviča. On je mladi oficir na Kavkazu negdje u 30-im godinama 19. stoljeća, dosađuje se, ciničan je i sklon nihilizmu. Odnosi s ljudima njemu su igra, pa se tako poigrava osjećajima mlade kneginjice kako bi dokazao da ju može zavesti iako je za njom lud njegov prijatelj Grušnicki.

Samoispunjujuće proročanstvo

Sve to su za Pečorina budalaštine, no za Grušnickoga je to sve puno više pa tako ova dvojica završavaju – pogađate – na dvoboju. Rusi su općenito jako voljeli dvoboje. I sam Ljermontov umro je od posljedica jednog i to zastrašujuće slično Grušnickomu. Naime, dok je boravio u Pjatigorsku 1841. godine dogodilo se da je zbog odijevanja podbadao svog vojnog kolegu Martinova sve dok ovaj to više nije mogao podnositi i dok ga nije izazvao na dvoboj. Na samom dvoboju Ljermontov je dao do znanja da će pucati u zrak i da nema namjeru nikoga ubiti, no Martinov je ciljao ravno piscu u srce i ubio ga.

Čovjeka čak malo naljuti činjenica da su najveći ruski pisci i pjesnici umirali na tako glupe načine i tako mladi. Puškin je također umro u dvoboju (zbog žene) sa samo 37 godina, dok je Ljermontov imao tek 27 (još jedan član kluba 27).

Aktualan psihološki roman kojem godine nisu navukle hrđu

Prvi psihološki roman u ruskoj književnosti nije debela knjižurina kako bi se dalo naslutiti, nego romančić koji se može pročitati u jednom danu. Neobično aktualan i živopisan i danas, gotovo 200 godina od vremena radnje, „Junak našeg doba” dokazuje da to ‘doba’ zapravo još uvijek traje. Sam Ljermontov jednom prilikom je izjavio da portret Pečorina nije portret jednog čovjeka, nego portret čitave jedne generacije (ta se generacija, kako svjedočimo i sami, razvukla na mnoge nadolazeće naraštaje) sa svim svojim manama i problemima.

Taj je isti Pečorin kasnije postao svojevrsni ‘otac’ Raskoljnikova, Bazarova i mnogih drugih likova koje susrećemo kroz rusku literaturu. Koncepcija samog romana sa svojom izlomljenom naracijom i nekronološkim slijedom otvorila je nova vrata ne samo ruskoj književnosti, nego i književnostima Zapada. Tako dolazimo do zaključka da je upravo „Junak našeg doba” jedno od najvažnijih djela bez kojeg književnost novijeg vremena nikako ne bi izgledala isto.

(Visited 353 times, 3 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 4.200 out of 5)

Komentari