Retro petak: Rebecca- Film koji je otvorio prvi Berlinale
Sinoć je otvoren 64. Berlinale, međunarodni filmski festival na kojem će se u deset dana prikazati preko 400 filmova. Velika je čast dobiti priliku otvoriti festival ovakvog značaja, a sinoć je tu priliku ostvario Grand Budapest Hotel redatelja Wesa Andersona. Prije 63 godine to je učinila Rebecca, ostvarenje velikog redatelja i majstora napetosti Alfreda Hitchcocka.
Rebecca je prvi film koji je Hitchcock napravio u Hollywoodu i jedini koji mu je osvojio Oscara u kategoriji najboljeg filma. Drugog je Oscara osvojio George Barnes za najbolju kinematografiju, a sveukupno je uspio nanizati 11 nominacija.
Fabula
Mlada žena, radeći za bogatu gospođu se zaljubljuje u neobičnog muškarca za vrijeme posjeta Monte Carlu. Nakon nekoliko dana on ju prosi na što ona pristaje i odvodi je u svoj prebogati dom, palaču Manderlay. Novopečena gospođa de Winter (Joan Fontaine), čije ime u cijelome filmu ne saznajemo, teško se snalazi u novoj situaciji, zato što ne dolazi iz visokog staleža te je u stalnoj sjeni suprugove pokojne žene, Rebecce. Naivnu junakinju svi uspoređuju s njom, od kućne posluge do Maximove (muževe) sestre.
U prepoznatljivom stilu Hitchcock stvara atmosferu straha i napetosti, koristeći crno bijeli film sa svim svojim adutima, igrama svjetla i sjene. Koristeći jednu lokaciju kroz većinu filma, velebnu palaču Manderlay kao mjesto radnje, dočarava nam osjećaj izolacije i neugodnih tajni koje se kriju iza vrata sobe u zapadnom krilu.
Lik misterioznog Maxima de Wintera odigrao je Laurence Olivier. Olivier je svojim gestama i mimikom savršeno utjelovio muškarca razapetog tajnom u koju ne možemo proniknuti pa ga ni svrstati u dobre niti zločeste. Kontrastno, lik druge gospođe de Winter je potpuno romantiziran. Ona je mlada, skromna, nevina, naivna, zaljubljena i plemenita, a njene su jedine mane njezine vrline.
Olivier je za ulogu druge žene htio svoju tadašnju djevojku Vivien Leigh, zbog čega je maltretirao kolegicu Joan Fontaine. Kad je to Hitchcock čuo, proširio je glasinu kako ju Olivier mrzi da bi se ona osjećala nesigurno i ustrašeno, baš onako kako je slavni redatelj zamislio njen lik. Zbog toga ili ne, Fontaine zaista izgleda konstantno ustrašeno, što u nekim trenucima djeluje iracionalno i paranoično. Izvor njezinog straha je gospođa Danvers (Judith Anderson), šefica posluge koja je obožavala Maximovu prvu ženu. Nepomirena s njezinom smrću, maltretira djevojku koja se i tako teško nosi s ulaskom u luksuzni svijet.
Gospođa Danvers svojom crnom odjećom, grubim riječima, hladnim tonom i očima koje nikad ne trepću širi jezu. Njezin hod izgleda kao klizanje kroz maglu, što pridonosi gradnji atmosfere straha.
Film je značajan po tome što je jedan od rijetkih primjera filmova koji koriste tehniku dubokog fokusa prije Citizena Kanea. Hitchcock je koristio tu tehniku i na ranijem filmu, Downhill iz 1927. Tehnika dubokog fokusa je kinematografska tehnika korištenja veliku dubinske oštrine polja zbog čega su svi planovi fokusirani.
Snimljen je 1940. i sada se ubraja u filmske klasike zahvaljujući genijalnosti Alfreda Hitchcocka koji ostaje jedan od najvažnijih redatelja 20. stoljeća.
