Retropetak: Fenomen nezaboravnih prijateljstava u mladosti (”Stand by Me”, R. Reiner)
Kada je riječ o Stephenu Kingu, velikom dijelu ljubitelja književnosti i filma prvo će pasti na pamet njegov rad na horor klasicima kao što su Carrie, Misery, The Shining ili It. Ipak, ono što njega odvaja od ostalih, tematski sličnih pisaca jest fantastična kameleonska sposobnost pomoću koje je jednako fascinantno mogao stvarati priče i o svakodnevnim i bazičnim elementima ljudskosti.
Tu je dubinu osjetio i Rob Reiner, koji je prije 30 godina preuzeo redateljsku palicu filma Stand by Me, rađenog prema predlošku Kingovog romana The Body. U mnogočemu je bio svjestan da je taj roman intimno autobiografsko djelo kojem je bio potreban jedan iskusan i vješt redatelj koji razumije dubinu materijala. Kao i dječaci u filmu, i Reiner je imao težak odnos s ocem te je samim time bilo od iznimne važnosti dokazati sebi, ali i samom Kingu, koliko mu znači ovaj projekt. U ljeto 1986., Reiner je zajedno s Kingom gledao pred-projekciju i željno iščekivao njegov odgovor. Nakon epiloga, King je bio vidljivo nervozan. Ustao se, ispričao kolegama te išetao iz neimenovanog hollywoodskog kina. Po povratku je Reineru dao do znanja da je Stand by Me najbolja filmska adaptacija njegovog djela koju je ikad vidio. U međuvremenu su snimljeni sjajni filmovi utemeljeni na radovima ovog kultnog pisca (Misery, The Shawshank Redemption, The Green Mile), ali King i dalje nije promijenio mišljenje.
Iako su protagonisti četiri 12-godišnjaka, Stand by Me je iznimno zrela priča o tom famoznom vakuumu između djetinjstva i odrasle dobi zvanom punoljetnost. Godina je 1959.; četiri dječaka pješače po tračnicama u potrazi za mrtvim tijelom njihovog školskog kolege koji je nedavno nestao. Dječja znatiželja nadilazi sve granice, pa čak i one koje dijele svjetove živih i mrtvih. Njihova je ruralna avantura kolaž onih elemenata koje donosi punoljetnost – mnogo zadirkivanja i zločestih razgovora, ali i otkrivanja promjena u sebi i oko sebe. Svaki je dječak karakterni primjerak tog hormonalno nabijenog doba, koji je u tragovima viđen u svakom ljudskom biću kroz taj period. Gordie (Will Wheaton) je optimistično-pesimistični tihi dječak koji vječito sumnja u sebe. Chris (River Phoenix) je nestašan i grub, ali u suštini dobar dečko koji misli da ga nitko ne razumije. Teddy (Corey Feldman) je sanjar traumatičnog djetinjstva s naočalama debelih stakala, a Vern (Jerry O’ Connell) je jednostavan, pomalo i naivan dječak koji najviše od svega voli hranu. Ono po čemu se Stand by Me također ističe od ostalih tzv. coming of age filmova je uvjerljiva i dotad neviđena kemija među mladim glumcima, ponajviše uzrokovana činjenicom da su se dječaci i iza kamere družili i radili slične stvari kao i njihovi likovi. Tako je Corey Feldman jednom prilikom izjavio: ”To je bilo prvi put da sam pio alkohol, poljubio djevojku iza kamere i pušio marihuanu. Sve sam te stvari napravio kao dio iskustva sa snimanja, kao i River”.
Samim time se na ekranu pojavila skupina dječaka čije su aktivnosti uključivale razgovore uz vatru o djevojkama i Supermanu te kupanje u jezeru punom pijavica, pri čemu nijedna scena ne djeluje usiljeno i lažno. Pred nama se vrti jedna crtica iz njihovog odrastanja koja je jezivo slična različitim iskustvima koje je svatko od nas doživio u tom periodu kada te priroda lomi na sve moguće načine. Sama tračnica po kojoj dječaci hodaju se metaforički pretvara u njihov životni put, a glasan, nadolazeći vlak je manifestacija svih životnih nedaća koje će ih uskoro zadesiti.
Odvažni dječaci avanturu završavaju pronalaskom beživotnog tijela. Nijedan od njih nije bio prisiljen ići u potragu niti spreman vidjeti takvo nešto, no bili su vođeni uzbudljivom ambicijom koja je stavila naglasak na iskreno i nepokvareno druženje koje se teško može u takvoj formi odviti kada ih sustignu te dvije teške riječi – odrasla dob. Sukladno tomu, citat odraslog Gordieja (Richard Dreyfuss) na samom kraju filma, u kojem kaže da nikad nije imao prijatelje nalik onima koje je imao s 12 godina, posjeduje određenu neshvatljivu težinu koju nije tako lako objasniti. Punoljetnost jest težak i emocionalno konfuzan period za svako dijete, ali ovakvi prijatelji, koji usmjere vaše negativne misli u suprotan smjer, zlata vrijede.
