Retropetak: Svevremena priča o histeričnoj čitateljskoj opsesiji (“Misery”, R. Reiner)

Filmske se adaptacije romana Stephena Kinga u širokim krugovima filmske publike prepoznaju kao vječni klasici. Misery (1990) je triler snimljen prema istoimenom romanu iz 1987. godine, a ostao je zapamćen prema nezaboravnoj ulozi Kathy Bates koja je, između ostaloga, osvojila i nagradu Akademije. Prema riječima filmske kritike, Kathy Bates utjelovljuje nekonvencionalnu američku glumicu u ono vrijeme nepoznatu širokoj filmskoj publici zbog čega je njezin lik ostao zapamćen u filmskoj povijesti.

Grčevit i uznemirujuć filmski klasik

U središtu je radnje Paul Sheldon (James Caan), autor uspješne i popularne serije romana o Misery Chastain čije naizgled beživotno tijelo zajedno s originalnom kopijom nadolazećeg romana od sigurne smrti spasi Annie Wilkes (Kathy Bates) – njegova najvjernija obožavateljica. Lik Annie Wilkes gradi se postepeno, a u sebi okuplja ekstremna duševna stanja koja se kreću od bipolarnog i poremećaja osobnosti do sadističkih tendencija. Annie se predstavlja kao iznimno brižna medicinska sestra koja se spremna nesebično pobrinuti za ozlijeđenog pisca dok se ceste i telefonske veze ne osposobe nakon snježne oluje. Nakon što dođe svijesti, Paul saznaje da se nalazi u izoliranoj i snijegom prekrivenoj osami prikovan za krevet sobe čiji će zidovi postati njegova tamnica.

Premda funkcionira kao spoj različitih krajnosti, Annie Wilkes ostaje uvjerljiva u vlastitom ludilu. Vjerna čitateljica osjeća duboku povezanost s predmetom svoje afekcije i svojim taocem čijom se ranjivošću gotovo hrani. Kathy Bates je u svojoj izvedbi uspješno ispreplela motive zatočeništva i zlostavljanja s idealizacijom i erotičnom vizijom te tako utjelovila dominantnu i nezamjenjivu glumačku komponentu. Misery slijedi klasičan narativni stil čija se forma u potpunosti prilagođava razvoju radnje. Reiner filmske postupke koristi s ciljem stvaranja napetosti.

Filmska glazba i prigušeno osvjetljenje stapaju se s dominantnim donjim rakursima – po uzoru na Hitchcocka – u kojima, iz perspektive ranjenog i nemoćnog pisca, vidimo uznemirujuću pojavu Annie Wilkes koja odiše prijetećom superiornošću nad protagonistom. Reinerova je režija u klasičnom filmskom jezinu ”nevidljiva”, ali izuzetno dobra, posebice u izvedbi konačnog sukoba koji sveprisutnu napetost dovodi do kulminacije.

Nestanak slavnog pisca uskoro se pročuje u medijima i postaje zanimacija prilično besposlenog lokalnog šerifa. Klasičan narativni stil dobro poznaje tipičan lik umirovljenog ili policijskog dužnosnika pred mirovinom kojeg u istrazi vode znatiželja i intuicija. Njegova ga dobronamjerna strast i želja za pravdom zaokupljaju noću te konačno odvode na pravi trag.

Između brižnosti i prijetnje

Bez obzira na svoju nemoć, Paul Sheldon nije pasivan. Filmsku napetost održavaju njegovi kontinuirani pokušaji za bijegom, a njegovu zahvalnost i ranjivost ubrzo zamjenjuju bijes i provokacija. Naime, bez obzira na grčevitu bol njegova tijela Paul gotovo i ne pomišlja na odustajanje i svaku priliku Anniene odsutnosti koristi za istraživanje njezina doma u potrazi za podacima o njezinoj prošlosti te potencijalnom prilikom za spas. U jednom od takvih pokušaja pisac uočava čitavu policu ispunjenu njegovim slavnim romanima na čelu kojih se nalazi njegov uramljen portret s potpisom što ga vidljivo ispunjava jezom.

Dinamična paralelna montaža i filmska glazba gotovo nikada ne zastarijevaju i svakim novim gledanjem oživljavaju sveprisutnu napetost. Premda se čini kako su piščeva lutanja isključivo njegova tajna, njegovoj se spretnosti suprotstavljaju Anniene opsesivno-kompulzivne navike uslijed kojih s preciznošću pamti količinu i raspored predmeta u svom domu – naime, Annie primjećuje promjenu položaja jedne od keramičkih figurica posloženih u dnevnom boravku i tako saznaje za Paulove povremene ”izlete”.

Misery se razvija između teatralne brižnosti i zahvalnosti te manipulativne netrpeljivosti. Pretapajuće elipse prikazuju postepeno nastajanje Paulova novog romana simultano s poboljšanjem njegovog zdravstvenog stanja. Annie postaje svjedokinja Paulova postepenog ozdravljenja i shvaća kako je Paul svakim danom treba sve manje te da će je konačno napustiti, stoga ga odluči brutalno onesposobiti u sceni koja je uvrštena među najstrašnije u filmskoj povijesti.

Problematika čitateljske empatije i idealizacije

Misery započinje detaljima. Repetitivan zvuk tipki pisaćeg stroja ispunjava uvodne scene, a kratki kadrovi između oštrih rezova prikazuju elemente rituala slavnog književnog autora i sugeriraju svojevrstan oblik voajerizma. Isti će se elementi ponavljati i kasnije. Naime, opsesija vjerne obožavateljice seže mnogo dalje od romana te se utjelovljuje u idealizaciji samog autorova lika. Njezina se povezanost s njegovom osobom očituje i u iznimno detaljnom poznavanju njegove privatnosti. Na istoj se razini nameće pitanje autorova identiteta čiju prisutnost neupitno osjećaju i čitatelji koji se na različite načine s njim i povezuju. Dakle, Annie Wilkes se s pravom smatra izuzetno bliskom svom najdražem književnom autoru, a još bliskijom glavnoj junakinji njegovih romana s kojom gotovo bolno suosjeća.

Ipak, Annie Wilkes nije prosječna čitateljica, a njezina se složenost doima neiscrpnom. Obilježava je i moment bovarizma budući da glavnu junakinju serije ljubavnih romana u potpunosti projicira na vlastitu osobnost zaljubljujući se u svaku riječ i proživljavajući svaku nepravdu. Njezin je jezik pretjerano poetičan i arhaičan, a osobno je vrijeđaju psovke i vulgaran jezik Paulova novog romana što seže dalje od samih riječi.

Naime, Annie se ne može suočiti s realnošću, stoga u izljevu agresije odbija smrt svoje najdraže junakinje i sljedeći dan natjera njezinog autora da spali stranice nadolazećeg romana te ga zamijeni Miseryinim povratkom koji će napisati njoj u čast. Njezinu manipulativnost i prijeteću ljubaznost ipak prekida njezina potreba za književnikovim odobravanjem i svojevrsnom pohvalom.

Miseryin povratak u Annie budi nadu za vječnim životom u svojim najdražim romanima u kojima njezino ime stoji rame uz rame imenu njezine omiljene junakinje. Njezina se romantičarska vizija priklanja ideji zajedničke smrti, ali pred Paulovim manipulativnim izljevima pažnje ona pokazuje veliku slabost. Paulov se novi roman približava kraju, a Anniena histerija i deluzija rastu te je u potpunosti odvode od realnosti i pretvaraju u traumatičnu uspomenu.