Recenzija – “Horror Zone” (Max Romeo): Nova glazbena borba protiv Babilona
Intro(venozno)
Od samih početaka svoje elektroničke slušačke karijere Prodigy mi je vrh. Kada sam prvi put čuo njihov hit Out Of Space bio mi je super taj reggae sample. Kopajući dublje našao sam originalnu traku i do dana današnjeg mi je Chase The Devil najbolja roots reggae traka. Naravno, onda sam htio i ostalo što Max Romeo nudi. „War ina Babylon“ koji je smatran njegovim najboljim uratkom izdan je još davne 1976. godine. Legendarni The Upsetters i još legendarniji Lee “Scratch” Perry sudjelovali su na tom albumu. Ravno 40 godina je prošlo do ovog njegovog novog albuma „Horror Zone“. Ali ovo nikako nije povratnički album već nastavak priče. A priča je takva da je sve ostalo isto. Babilon i dalje po svom, a mi smo pasivni. Baš pravi globalni Horror Zone.
“Horror Zone” analiza
Album kreće s What If i to odmah u glavu. Pjesma koja postavlja ona prava egzistencijalna pitanja i kao zidarska šamarčina udara do kosti. Sviđa mi se ritmički dio s jekom i dovoljne težine. Max Romeo i dalje ima jak glas i nije izgubio jedinstvenost i klasu. Fed Up pjesma za sve one koji bi poslali sve u rodno mjesto. Bilo da je riječ o političarima, lošem poslu, lošoj vezi i općenito lošem životu. What Is Life nije toliko mračnija kao prethodne dvije, ali ima određenu dubinu i težinu.
Bilo da je riječ o dalekom rođaku iz dalekog svijeta koji ti je ostavio brdo love ali treba tvoje bankovne račune, ljudima koji prodaju prazna kinder jaja, političarima, prorocima i njima sličnima – sve njih Max Romeo spominje u pjesmi Scammer Jammers. The Sound Of War vrela je tema današnjice. Pjesma fokusirana na odličan tekst, glazbeno ništa zanimljivo. Cigarrette ne bi očekivao da je tako dobra i iznenađujuća. Tema koje se nitko ne dotiče – cigarete. Kao povremeni pušač dalo mi je za razmisliti. Give Thanks To Jehovah, sam naslov govori sve. Kao zadnja pjesma na albumu prepuna prljavih trubica i roots gitara s poletnim ritmom.
Zaključna dijagnoza
“Horror Zone” odličan je roots reggae s dub začinom i s istim jakim tekstovima. Svaka od devet traka na albumu ima nostalgiju na stare, zlatne dane reggae glazbe. Plus, tu su i dub verzije. Zanimljivo je to da na ovakvom albumu ovakve glazbe nema nijedne riječi o marihuani. Niti slanga o njoj. Znači da se može napraviti kvalitetan reggae album i bez da se pjeva o njoj. Korištenje – to je druga priča. Tekstovi u pjesmama su sjajni, podižu svijest o nekim problemima i upućuju kritike onima na vrhu piramide. Producent Daniel Boyle, Lee “Scratch” Perry te neki od izvornih članova grupe The Upsetters (Lyn, Gordon i Da Costa) sudjeluju na ovom materijalu. Snimljen potpuno na analognoj i studijskoj opremi daje onaj old school osjećaj. Max Romeo je o ovim temama pjevao prije 40 godina. Zar nije ta činjenica žalosna?
