novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Sevdah (tur. sevda: ljubav) – putovanje tisuće duša i jednog muzičkog žanra

Vrijeme čitanja: 6 minute

Priča o sevdahu gusto je tkanje. Kad je krenete raspletati na tren vam se učini da se tkanina pod vašim prstima pretvara u prah, ruke ne znaju kako da prime lomno nasljeđe iz davnine, a onda se ogrebu o sintetičku etiketu koja kaže Made In Landland. Iako ga obavija misticizam orijentalizma i raznih -izama upitnih vrijednosti, slučaj sevdaha nalikuje slučajevima mnogih glazbenih žanrova koji su preživjeli 20. stoljeće. Prošao je vrijeme “poroda od mitološke tmine” i romantikom prožetog svjetla, vrijeme majstora i radijskih hitova, pa i vrijeme ponovnog otkrivanja u tišini kazališta, velikih koncertnih dvorana i umjetničkih galerija.

Čini se da je sva njegova posebnost u tome što se dogodio baš ovdje gdje svatko treba svoju verziju prapočetka u koju se sve može uklopiti. Ako neka pojava tome odolijeva, kažemo da je to stvar srca, kao da nema nikakve veze s mozgom. Prije no što s vama podijelim što znam o tri istaknuta razdoblja, tri točke u kojima se sevdalinka siječe s narodom i potvrđuje status kolektivnog izraza jedinstva njegova srca i duše, ispričat ću vam kako sam ja otkrila sevdah. Ako vam je do zaplitanja o povijest ili utapanja u crnoj žuči koja teče njezinim rijekama, priča o sevdahu za vas ionako počinje intimnim ispovijestima malih ljudi.

“Spominju se stari zapisi da je ljubav neiskvaren čin”

Jedna od prednosti muzičkog odrastanja u mojoj kući bilo je upijanje glazbe bez upijanja njezinog izvornog konteksta. Ništa mi nije bilo preporučeno, niti zabranjeno. Tek kad sam porasla i otvorila nekoliko loše napisanih pregleda povijesti glazbe i jedan koji je valjao, shvatila sam da neke pjesme navodno vrijede manje od drugih. Tako sam naknadno spoznala da je otkrivanje sevdaha bio nusproizvod slušanja vjerojatno najlošijeg diskografskog ostvarenja jednog od časnika moje pubertetske pobune, Branimira Štulića. Riječ je o albumu “Balkanska rapsodija”. Bio je to njegov prvi samostalni studijski album, dvostruka ploča, konačni i maestralni dokaz da proslavljena Azra čeka sahranu.

Iako je “Rapsodija” među kritičarima (pa i fanovima) ostala negdje na kraju svih krajnosti, pjesme s tog albuma su mi u određenom razdoblju pričinjale slušateljski užitak. Ona je, kao i odabrani primjeri s drugog albuma, “Balegari ne vjeruju sreći”, uvela u moje slušateljske navike neki novi melos. Iako bi očit povod za “otkrivanja sevdaha” mogla biti obrada tzv. njemačke sevdalinke Kraj tanana šadrvana (Azra) po kojoj je Štulićev bend i dobio ime, nije sve tako jednostavno. Čak i Štulićeva biografija “Fantom slobode” o sevdahu govori i na početku i na kraju priče. No sve su to samo informacije kojima Hrvoje Horvat nije mogao ili htio udahnuti život. Da  je veza živa govori nam i to da Štulić još uvijek obrađuje stare sevdalinke, a sevdalije obrađuju Azru.

Ne znam kako je Štulić zavolio sevdah, ali život mojoj priči o sevdahu, baš kao i meni, udahnula je moja majka. Sve je počelo kad sam svoje uobičajeno glasne pobunjeničke himne zamijenila Štulićevim baladama. Moja me majka zabrinuto pitala otkud sam izvukla te stare narodnjake.

“Rekvijem za moju ljubav, za sve dane i noći”

Sve se to događa nedugo nakon što je moja majka izgubila svog oca, čovjeka čiji gubitak nikad nije prežalila, a s kojim ja nikada nisam ostvarila dublju povezanost, ako ne brojimo onu koju smo ostvarili kroz muziku. To je vrijeme kada moj pubertet svoj najjasniji izraz pronalazi u pobuni protiv te iste majke. Pronalazak zajedničke teme nemoguća je misija. No moja mladenačka pobuna odjednom pokazuje put do mladog srca moje majke. Nju Štulićevi “narodnjaci” vraćaju u djetinjstvo, mjesto i vrijeme u koje se pod stare dane sve češće vraća. Sjete je na susjedu njezine bake čiji se radio čuo i u njihovom dvorištu.

To se dvorište, važno čvorište za našu priču, nalazi u hrvatsko-srpskom selu. To je selo zajedno slavilo i pravoslavne i katoličke blagdane pa možemo pretpostaviti da su se pjevale i “njihove” i “naše” pjesme, ako se moglo prepoznati koje su čije. Nisam sigurna kakva je situacija s radijskim postajama i nosačima zvuka u slavonskim selima 70-ih, ali pretpostavljam da su najveći izvori “alternativne glazbe” ipak bili talenti koji putuju. Oni koji su služili vojni rok negdje u istočnom djelu Republike, kao moj djed, sigurno su imali priliku čuti i naučiti sevdalinke. Doseljenici su utjecaje mogli donijeti i puno ranije. Tragovi jezičnih orijentalizama u narodnim pjesmama toga kraja potvrđuju mi da je lirsku formulu sevdaha netko ponio u koferu.

Taj je kofer moja majka ponijela sa sobom. Njezine uspomene na oca i njemu omiljene sevdalinke kao prozor u priču o njegovoj tragičnoj ljubavi iz mladosti postale su tajna veza i tanka nit između tri generacije. Djed je pjesmu živio, mama pjesmu sluša, a ja ću o njoj pisati. Pjevamo je svi.

PUT SEVDAHA

Ako bolje pogledamo, djed je metafora prvog, romantiziranog i nejasnog razdoblja sevdaha, majka je svjedok vremena radijskih hitova, a ja o sevdahu pokušavam razmišljati kao literat i pokušavam očuvati dignitet svojih prethodnika. Takva podjela na tri razdoblja proizlazi i iz čitanja knjige “Sevdah” glazbenika Damira Imamovića, koja je i glavni izvor za tekst pred vama. U njoj su razne teze o porijeklu sevdaha potisnute onim što nam pisani tragovi poručuju. Za autora sve počinje bilježenjem usmene tradicije.


Dio prvi: “Porod od tmine” i romantičarsko svjetlo


Određene formule poznatih sevdalinki mogu se usporediti sa srednjovjekovnom poezijom naroda koji su puno prije nas zapisivali svoje pjesme, ali Imamović se ne bavi tipologijom i europskim srednjovjekovljem. Usredotočuje se na predodžbe koje su o sevdahu učenjaci i sakupljači pjesama imali prije nego što su ga počeli zvati njegovim imenom. Pojmovi sevdah i sevdalinka u upotrebu blisku onoj današnjoj ulaze tek krajem 19. stoljeća. Dotad se pjesme iz toga kruga, između ostalog, nazivaju ženskim pjesmama (Karadžić 1814.), jer ljubavna poezija u kontekstu usmenosti čini kontrast muškoj, junačkoj epici. Ta je podjela problematična zato što je prejednostavna i ne opisuje čitav korpus narodnih pjesama.

Osim ženskim, nazivaju ih i muslimanskim narodnim pjesmama, a ovisno o ideologiji onoga koji zbirke objavljuje prišiva im se oznaka “hrvatske” ili “srpske”. Sevdalinka je kao ideja ipak dijete romantizma. On je kod nas prepoznatljiv baš po nacionalnom zanosu. Iako je sevdalinka nacionalnost pokušala prerasti, zanos je nije prestao pratiti. Tako i onaj koji među prvima koristi izraz sevdalinka za narodne pjesme, Janko M. Veselinović, o njima piše kao o pjesmama zanosa i mladosti. Da je sevdalinka nastala u romantizmu najviše potvrđuju autorske sevdalinke. Naime velik broj pjesama koje se danas smatraju arhaičnim slojem sevdaha napisane su upravo u tom razdoblju. Među njima su pjesme velikog Alekse Šantića Hasanagin sevdah (Što te nema) i Emina.

Odmak od geografskih oznaka donose stranci koji se bave usmenošću i muzikologijom. Među njima  su posebno značajni Amerikanci Milman Parry i Albert Lord koje je tzv. homersko pitanje dovelo na Balkan. Zanimalo ih je kako nepismen čovjek može zapamtiti pjesme s više od nekoliko tisuća stihova, a na Balkanu su pronašli dio slagalice koji im je nedostajao, onaj ljudski. Stranci koji su se bavili narodnim pjesmama naše regije uočili su da različite varijante istih pjesama opstaju u različitim tradicijama, odnosno da pripadaju svima iliti nikome. Isto tako, pokazali su da je utjecaja, što lirskih, što muzičkih, što istočnih, što zapadnih, bilo više. Izvor sevdaha nije mitsko vrelo u brdima iznad Mostara ili Sarajeva. Ako baš tražimo neku metaforu, neka ona bude put, a ne izvor.


Dio drugi: Vrijeme majstora i radijskih hitova


Krajem 19. stoljeća sevdah iz kafane i pjesmarica prelazi na pozornice. U tom je veliku ulogu imalo islamsko potporno đačko društvo Gajret koje je djelovalo u Sarajevu. Ubrzo nakon što su oni počeli organizirati nastupe muzičara pojavili su se i prvi zvučni zapisi sevdaha. Ti zapisi svjedoče o šarolikosti tadašnje bosansko-hercegovačke scene. Pjevali su ti muzičari na bosanskom, srpskom, hrvatskom, ladinu, turskom, njemačkom, ruskom… Etnička slika muzičara i njihovih repertoara odraz je kulturnog bogatstva tog izgubljenog razdoblja. Sjećanje na njega potisnuto je zbog upitnog morala tih muzičara.

Spominju se tu prostitucija, opijum, pa čak i optužbe za špijunažu. Nakon što se 1929. formira prva Jugoslavija, a romantičarski nacionalizam preraste iz kulturnog u politički projekt, tradicionalna muzika čisti se od svega što ugrožava njezin, odnosno dignitet naroda. Tih godina se na nju intenzivno obrušavaju zapadnjački utjecaji pa pjevači pjevaju bel canto stilom. Iste 1929. osnovana je i prva radio stanica koja se mogla čuti na prostorima Bosne i Hercegovine – Radio Beograd. U narednim godinama sevdalinka je jedna od najčešćih tipova muzike u njegovom eteru.

Sarajevo svoju prvu radiostanicu dobiva 13 godina kasnije, a sevdalinka i u njegovom programu ima važnu ulogu. Nakon rata na radiju se događa ono što danas većina laika danas smatra pravim sevdahom. Oko Radija u Sarajevu okupljaju se Zaim Imamović, prvi i najstariji pjevač, Nada Mamula, Himzo Polovina, Safet Isović, Beba Selimović, Zehra Deović… U pjevačkom smislu ta generacija učvršćuje zanat sevdaha i proširuje njegov repertoar. Oni u sljedeća tri desetljeća grade svoje karijere da bi ih u 80-ima na marginu potisnuli narodnjaci.


Dio treći: Ponovno otkrivanje u tišini koncertnih dvorana


Nakon još jednog rata ponovno se budi interes za sevdah. Bosansko-hercegovačke izbjeglice u Ljubljani formiraju bend Detrum čiji prvi album, live iz Ljubljane, izlazi 1996. i postaje jedan od najkopiranijih CD-a tih godina među mladima na Balkanu. Nakon njih pojavljuje se Mostar Sevdah Reunion i postaje jedna od vodećih world music atrakcija. To je prvi put u više od pola stoljeća da se sevdalijama otvara međunarodna scena. 2003. godine izlazi jedan od posljednjih albuma nekog od bardova sevdaha, “Traditional Bosnian Songs” Emine Zečaj, a Amira Medunjanin snima prvi album s muzičarima Mostar Sevdah Reuniona.

Iste godine Damir Imamović s nekadašnjom pjevačicom Detruma, Farah Tahirbegović, priprema knjigu s pjesmama svoga djeda Zaima. Time započinje i njegova glazbena karijera. Pritom on postaje glasnogovornik budućnosti sevdaha i proučavatelj njegove povijesti. (Za sve one koji žele znati više, preporučujem snimku s njegovog predavanja na konferenciji “Vašar ideja” koja je održana 2013. u Sarajevu.)

2006. Damir objavljuje svoj prvi album, a iste godine koncertna dvorana Lisinski pokreće program “Sevdah u Lisinskom“. Tu dvoranu nakon toga samostalno pune mnogi izvođači sevdaha. Tih godina u regiji općenito jača interes za narodne pjesme pa mnoge od njih dobivaju svoje prepjeve, a mnogi izvođači izvode repertoar koji uključuje pjesme iz cijele regije vraćajući sevdah u kontekst u kojem je živio na početku 20. stoljeća. Neopterećeni zabludama stvaraju neki novi muzički teritorij. Vrijeme će još pokazati koji su dosezi glazbenog žanra kao što je sevdah. No valjda će ostati ono što je najvrjednije, njegova nevjerojatna izražajna moć koja već na prvi takt slušatelje odvodi u duboke vode čežnje.

Be social

Komentari