“Sitnice koje život znače” (L. Marone): Ono važno što zaboravljamo

„Istina, snovi ti nekad pokucaju na vrata, ali samo ako se potrudiš i pozoveš ih.”

Rečenica koja mi je zapela za oko, možda klišeizirana, ali time samo još istinitija, nije nit vodilja ovog romana, ali je jedna od onih rečenica koje trebamo ispisati na papirić i zalijepiti negdje da nam bude uvijek u vidokrugu. Ništa neće doći samo i sve na ovom svijetu rezultat je spleta okolnosti, ljudi i sitnica. Sitnica koje život znače. I nas koji ih znamo prepoznati.

Soft spot za čangrizavce

Već neko vrijeme imam soft spot za priče o čangrizavim ljudima koji kroz niz situacija koje nisu mogli izbjeći postaju svjesni da u njima ima još ljubavi, da drugi čovjek nije nužno neprijatelj i da nekoga ili nešto (najčešće životinju) prije ili kasnije moramo primiti u svoju blizinu i pustiti da nam promijene život. Usudim se reći da je ova „matrica” postala već gotovo pa izlizana, na rubu da dobije svoj vlastiti žanr. Sjetimo se nedavno ekranizirane uspješnice Fredrika Backmanna „Čovjek zvan Ove” (ili Otto, kako su ga preimenovali za filmsku adaptaciju). Ona se također bavi starim čangrizavcem koji nikoga ne pušta blizu.

Cesare Annunziata

U romanu „Sitnice koje život znače” Lorenzo Marone oslikava sedamdesetsedmogodišnjeg čangrizavca imena Cesare Annunziata, koji živi sam nakon što mu je supruga preminula, ima dvoje djece koja mu uglavnom idu na živce: kćer Svevu, odvjetnicu i očito nesretnu ženu, i sina Dantea, homoseksualca koji je istinu o svojoj seksualnoj orijentaciji očito podijelio sa svima osim s vlastitim ocem. Cesare, kao narator, to neprestano spominje kad god se dotakne teme svoga sina, ne zato što bi eventualno bio homofob, nego zato što ga očito muči činjenica da mu to sin još uvijek nije sam rekao. Zna on negdje duboko u sebi zašto je tako, ali i dalje se na površini blago na njega ljuti. Znate ono kad ljudi kažu da ih za nešto nije briga, ali to ne propuštaju spomenuti svako malo? E, pa tako i Cesare uza svog sina neprestano veže njegovu seksualnu orijentaciju iako ga za to, kako kaže, nije briga.

Mirno je i stabilno sve do jednog poznanstva

U Cesareovu malom svijetu nalaze se još prostitutka Rossana, susjeda, gospođa Vitagliano, popularno zvana „mačkarica”, susjed Marino i mlada žena Emma koja se sa suprugom nedavno doselila u stan do Cesareova. S Rossanom ima isključivo tjelesni odnos, „mačkaricu” izbjegava zbog smrada, Marino godinama nije napustio svoj naslonjač, a mlada Emma, čini se, nema nekog interesa za druženje s umirovljenim susjedom. Cesarea to, naravno, uopće ne zabrinjava jer nema ni on interesa družiti se s bilo kime. Sve dok ne primijeti da Emmu zlostavlja muž.

Nitko nije ono što se čini

Od tog trenutka krećemo na putovanje kroz prošlost i sadašnjost gdje se pred nama na stranicama knjige polagano ljušte slojevi likova koji ju nastanjuju. Kao i u životu, nitko nije u potpunosti ono što vidimo na prvu. Mačkarica nije uvijek bila mačkarica, Marina je životna energija napustila nakon tragedije u obitelji, a i sam Cesare u sebi još nosi čovjeka koji se može brinuti za druge. Kao što to obično biva, nije znao prići ni vlastitoj djeci dok su odrastali, a sada više nije ni bitno. Greške su počinjene, što da se radi.

Kad se odlučiš umiješati

Sve bi to nekako i funkiconiralo tako okrnjeno do kraja života Cesarea Annunziate da se ipak nije odlučio donekle umiješati u slučaj zlostavljane mlade susjede, a čim dopustiš drugom ljudskom biću da te dotakne svojim životom i onime što i on krije ispod maske, tvoj pomno građeni svijet iza zidina počinje se rušiti. Svi znamo da je lakše živjeti ako vam nije ni do koga stalo i ako ste otok za sebe. Nitko vas ne može povrijediti. Nitko vas ne može ostaviti. Ali to je ipak na kraju jedan nesretan život. Miran možda, ali nesretan.

„Kad malo razmislim, ne bih imao ništa protiv da sam mačak, onaj koji se nikad ni za kog ne veže, onaj koji „odluči voljeti” zato što mu ljubav, zapravo, i nije potrebna i zna se pobrinuti sam za sebe. Sviđaju mi se ljudi koji se snalaze, a da pritom nikoga ne gnjave.”

Ovo bi lako mogla biti životna mudrost našeg protagonista i ona, moram priznati, zvuči dobro. Ali je neodrživa. Jer ljubav nije nešto na što se čovjek može odlučiti (možda se Damir Urban ne bi složio s tom tvrdnjom), a poučena iskustvom poprilično sam uvjerena da taj stav zapravo krije duboko razočaranje, promašen životni put, neprežaljenu ljubav, neprežaljeni životni odabir i na kraju, život kojim nismo zadovoljni.

Poželit ćete zagrliti svijet

„Sitnice koje život znače” roman je koji bih preporučila ljudima koji su pomalo zapeli i koje više ništa ne veseli. I na samoj naslovnici našeg izdanja stoji citat: „Kad završite ovu knjigu, poželite zagrliti svijet.” To je, na neki način, istina. Neće vas naučiti, ali će vas podsjetiti da onaj nervozni antipatični susjed s trećeg kata nije uvijek bio takav, da otresita gospođa u trgovini ne mrzi vas nego svoju nesreću, da onaj dosadni tip koji svaki dan dolazi u kafić na pivu zapravo nema nikog svog… itd. Ukratko, podsjetit će nas na davno zaboravljenu vještinu razumijevanja i približavanja drugom ljudskom biću.

Ono što znamo, ali nas treba podsjetiti

Ova knjiga nije grandiozno djelo, nećete je pamtiti čitav život, nema tu nikakvih elemenata romana koji bi preživio zub vremena, ostao na bilo koji način zapamćen, koji je važan kao što smatram da je važan npr. roman „Najskrovitiji spomen na ljude” M.M. Sarra, ali kad okrenete zadnju stranicu i zatvorite knjigu, osjećat ćete se malo bolje nego prije. Jedan je to od onih romana koji su rubni self help, a sličnu senzaciju osjetila sam nakon čitanja „Ponoćne knjižnice” Matta Haiga: sve to već znam, ali me je trebalo podsjetiti.

Ako ste umorni od svakodnevnog života, ako vam idu na živce ljudi u prometu, na poslu, pa čak i doma, ova knjiga je za vas. I nakon što je pročitate poklonite ju nekome tko vam je drag ili možda čak nekom potpunom strancu. Ja ću to sigurno učiniti. Samo jedna osoba više koja ima razumijevanja za drugo ljudsko biće beskrajno je važna za sve nas.