Istaknuto
16.10.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Ove srijede Nova glazba donosi sedam glazbenih noviteta za koje možete glasati do one sljedeće i pet stranih prijedloga za slušanje.

14.10.2019.

Vrijeme čitanja: 11 minute Nismo se htjeli amaterski pozabaviti memom u rekreativne svrhe, nego analizirati memski potencijal sa stručnjakinjom za verbalnu i neverbalnu komunikaciju.

Glazba

Skunk Anansie na Šalati u navijačkom deliriju

28.07.2019. Igor Yuri Jurilj
Foto: Martina Trbuščić / Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 2 minute

“Ovo je dosad najglasnija i najdivlja publika turneje”, grlato će s pozornice gitarist Skunk Anansieja Ace prije drugog bisa na zagrebačkoj Šalati. “Ma to sigurno kaže svakoj publici” – dobaci glas u sljubljenom mnoštvu jedva sat vremena prije negoli je ćelava Skin ponovila Aceove riječi na Instagramu. Ako nije na mrežama, nije se ni dogodilo. A jest. Možda jer smo čekali devet godina da se vrate u Zagreb živi i, napokon – zdravi, nakon što su nas pomeli u Jedinstvu usred povratničke turneje koja je prekinula devetogodišnji razlaz. Sve u nekim devetkama, Skunk Anansie su započeli zagrebačku furiju Valkira nešto iza devet.

Malotko je mislio da će rokati još desetljeće

Mali zagrebački stadion ispunjavali su, ali ne i prekrcali, ‘navijači’ rođeni uglavnom osamdesetih kao publika koja je (s)rasla s albumima “Paranoid & Sunburt“, “Stoosh“, “Post Orgasmic Chill” u valu post-grungea i brit rocka devedesetih. Ona ista publika koja se hodočasnički poklonila četvorki 2010. Na tom legendarnom koncertu od kojeg je malo tko, pa i bend, mislio da će rokati još desetljeće, a evo nas upravo toliko vremena, licem u lice i s tri nova albuma iza nas pred Skunk Anansie. Lice u lice po prvi put su stale i neke nove generacije, oni kojima godine imaju još uvijek po jednu znamenku, što će reći da neki hrvatski roditelji rockom školuju svoju djecu postavljenu na ramena pred dijaboličnim rock teatrom u kojem je Skin crni orao srebrne krune, poslovično ogrnuta perjanicom onda kada se ne penje na glave poklonika koji doista kleče na njezinu zapovijed. Sve je to dio rock scenarija na koji pristajemo i na koji ćemo pristajati kao sudionici performansa.

A Skunk Anansie jesu perfomeri, glazbeni glumci dobro uvježbane kazališe rutine gdje četvrti zid svog nastupa predvodnica trupe Skin doslovce probija glavom, uranjanjem u svoju publiku koja ju nosi na prstima kao kakvu božansku figuru i kojom vješto upravlja ne bi li je učinila dijelom predstave. Već smo ranije od Skunk Anansie vidjeli slične koncertne postupke, a ipak im jedemo iz ruke zbog tog dojma da su ovdje za svakog od nas ponaosob. A zar nisu kada se prepoznajemo u barem jednoj, ako već ne i cijelom spektru ljubavno-političkih pjesama koje uglazbljuju i opjevavaju poznata, slična i često ista iskustva, kada netko naše emocije i iskustva prevodi u žestoke, a opet razoružavajuće riječi i pritom nas gleda u oči? I eto nas navijača u feedback loopu gdje su 82 pjesme iz 25 godina sa šest albuma kanal za sinergiju s momčadi koja igra za publiku, a ne za pare: žustrinom hranimo umjetnike koji našu energiju i žeđ pretvaraju u personalizirane zvučne i neopipljive suvenire i tako sat i pol, dan za danom, godinu za godinom i tako 25 godina.

Neposrednost koju volimo

Nakon 23 pjesme i dva bisa, Skunk Anansie silazi do štanda s merchom da bi bolje upoznao lica posoljena znojem i cerekava, srećom ukrašena lica, dok smo svi revni komentatori na njihovim Instagramima dobili i pojedinačne povratne poruke zahvale za sinoćnji rock triatlon. Neposredno i neposredovano ulažu u ljudski kapital čija će emocija pogoniti glazbu, a onda i putešestvije na kojima želimo biti redovna stanica.


Koncert Skunk Anansie na Šalati omogućili su LAA i Ožujsko Glazbena Točionica


(Visited 235 times, 1 visits today)

Komentari