Istaknuto
17.10.2020.

Vrijeme čitanja: 6 minute Kako se prema kultnim mjestima za izlaske, legendarnim kulturnim košnicama odnose Grad, vlasnici, građani?

14.10.2020.

Vrijeme čitanja: 2 minute Nova glazba ove srijede donosi sedam domaćih i regionalnih kandidata za singl tjedna te pet novih stranih preporuka za slušanje.

Knjige

RefLektira: Starac i more (E. Hemingway)

04.03.2020. Marija AnušićIlustracija: Igor Jurilj
Vrijeme čitanja: 4 minute

Književnost je živi organizam koji neprestano raste i razvija se. Svaki dan tiska se tisuće i tisuće knjiga i novih naslova, knjige su nam bliže i dostupnije. Zapravo smo zatrpani novim naslovima, zamamnim naslovnicama i mogućnostima koje sve to u sebi nosi. I to je izvrsno. Ali danas živimo u vremenu u kojem je evaluacija svega, pa tako i knjige, postala vrlo relativna stvar, no kako ovaj tekst pred vama ne bi postao osobna lamentacija o relativnosti kvalitete književnih djela danas, krenut ćemo s jednim klasikom, onim za kojeg ste svi čuli. Riječ je o kratkom romanu Ernesta Hemingwaya Starac i more.

Roman Starac i more objavljen je 1952. godine i bio je posljednje veliko djelo objavljeno za piščeva života. Kako se na nekim mjestima navodi, taj danas kultni klasik Hemingway je napisao kako bi svima dokazao da još nije gotov, da u njemu još uvijek diše punokrvni pisac. Samo dvije godine prije toga kritičari su mu pokopali roman Preko rijeke i u šumu, a posljednja uspješnica mu je datirala još u 1940. Bio je to također klasik, Kome zvono zvoni.

Prepiši lektiru od nas!

Vjerujem da nema osobe koja barem okvirno ne zna o čemu je u Starcu riječ. Ako je kome slučajno bilo mučno i dosadno čitati ga u školi, barem je od nekoga prepisao lektiru ili jednim uhom čuo riječ dvije na satu književnosti. Uglavnom, svi znamo da se radnja romana odvija velikim dijelom na morskoj pučini i da opisuje borbu jednog starca i ogromne ribe koju je ulovio. Ako smo imalo sudjelovali u spomenutim satovima lektire, znamo da se od pamtivijeka ovaj roman čita kao alegorija. Profesori hrvatskog to najčešće jako vole, zajedno s onim vječnim pitanjem „Što je pisac htio reći?“.

I tako, iako se možda ova priča i može iščitati kao borba čovjeka s prirodom, možda čak i s unutarnjim demonima, sam autor nijekao je alegoričnost djela tvrdeći da je starac samo starac, more samo more, a da su i ulovljena sabljarka i morski psi koji ju proždiru samo ulovljena sabljarka i morski psi koji ju proždiru. Netko bi mogao sugerirati da je cijela priča alegorija same autorove „suše“ i „lošeg ulova“ tih godina koje su prethodile romanu Starac i more, no nesklonost suvremene teorije autobiografizmu u tekstu ide nekako u prilog Hemingwayevu tumačenju. Također, ako znamo ponešto o piščevu stilu i stanovitoj čistoći izraza, bit ćemo jednako tako skloni spomenutom pojašnjenju.

I Hemingwayu je trebalo da mu ideja sazrije

Navodno je Hemingway priču o starcu Santiagu godinama nosio u glavi. Još je 1936. godine napisao esej za časopis Esquire u kojem spominje starog ribara koji je uspio uloviti ogromnu sabljarku, no kao i kod Santiaga, nju su napali morski psi i na obalu je dovukao samo kostur. Dvije godine nakon tog eseja počeo je pisati Starca, ali ga je Kome zvono zvoni bacilo u drugi plan, da bi mu se tek godinama nakon toga ponovno posvetio. Sve to govori nam koliko su priča i ideja sazrijevali u Hemingwayu, a govori nam i kako gore spomenuto autobiografsko tumačenje pada u vodu, mada će se vjerojatno razvlačiti po školskim učionicama još mnogo godina

Priča o starcu Santiagu koji je ribar čitav svoj život, a koji je sada je već 84 dana bez ulova i već obilježen tom lošom srećom polako kopni uvodi nas u središnju radnju. Jedino društvo pravi mu dječak Manolino, ujedno i njegov ”šegrt”, ali roditelji mu brane da izlazi sa starcem na more upravo zbog te njegove loše sreće. Manolino unatoč tome svako jutro dolazi k starcu s kavom i novinama. Santiago tako jedan dan odlazi sam na more gdje mu se ipak posreći: ulovi veliku sabljarku, no ispostavi se da je ona sve samo ne lak plijen.

Životinja se ne da, vuče čamac u svom smjeru, ne odustaje do vlastitoga kraja. Starac ribu beskrajno poštuje, ali i on i ona znaju da ju ne može pustiti živu. Do trenutka kad se iscrpljeni Santiago vraća na obalu, od ribe je ostao samo kostur i glava. Sve ostalo oglodali su morski psi. On odlazi ravno u krevet gdje pada u dubok san u kojem sanja svoju mladost, afričku obalu i lavove. Ribari ujutro nalaze riblji kostur oko kojeg se skupljaju  turisti i poštovanje zajednice je vraćeno.

Lekcije, lekcije…

Unatoč spomenutoj nesklonosti autobiografizmu i alegoričnom čitanju djela, nitko ne poriče moć teksta da nas mijenja i da na njemu učimo. I kao što bismo ponijeli životnu lekciju od, recimo, vlastitog djeda, zašto ju ne bismo mogli baštiniti od starca Santiaga. Lekciju o ustrajnosti, poštovanju prema onome tko ili što ti daje hranu i mogućnost preživljavanja, o prijateljstvu i ljudskoj poniznosti.

Zanimljiva crtica je i podatak da je Hemingway starca Santiaga vrlo vjerojatno izgradio po uzoru na kolegu ribara koji je čak bio i prvi časnik na njegovom brodu Pilar. Gregorio Fuentes, tako mu je bilo ime, bio je, poput Santiaga, plavook i mršav s dugom poviješću ribarenja na svojim plećima. Već s 10 godina bio je na brodu, a doživio je 104. Iako je Hemingway u nekoliko navrata rekao da nema posebne osobe na kojoj je temeljio Santiaga, vrijeme i priče koje su ova dva muškarca na brodu ribareći izmjenjivala, sigurno nisu naštetila razvoju karaktera i izgleda lika koji se kasnije pojavljuje u knjizi. Tako, iako su njegova životna priča i njegov izgled vjerojatno uvelike pomogli piscu da oživotvori jedan tako snažan lik, Gregorio Fuentes nikada nije pročitao roman Starac i more.

Nove spoznaje na svako čitanje

Starac je Hemingwayu priskrbio Pulitzerovu nagradu, a velikim je dijelom bio zaslužan i za Nobelovu nagradu koju je pisac dobio 1954. godine. Sam je ovaj roman smatrao svojim ponajboljim djelom, a pokoja dobra riječ stigla je čak i od njegovog književnog rivala Williama Faulknera. U svakom slučaju, stvorio je bezvremensko djelo koje od prvog izdanja pa sve do danas nije izgubilo na svojoj svježini i aktualnosti. Nastojanja za preživljavanjem, snaga volje, suosjećanje i ljudska želja za prihvaćanjem uvijek će biti elementi neizostavno vezani za naša bića. Kao i sa svakim tekstom, svako novo iščitavanje donijet će nam i nove spoznaje i osjećaje. Ne samo da ćemo primijetiti sitnice koje u prethodnim čitanjima nismo, nego ćemo i o sebi otkriti mnogo toga novoga. Zato nemojte oklijevati, uzmite ovaj tanki ali veliki roman u ruke i uživajte.

Zadnje, ali ne manje bitno: roman Starac i more ekraniziran je prvi put 1958. godine u režiji Johna Sturgesa sa Spencerom Tracyjem u naslovnoj ulozi te 1990. godine kada se u naslovnoj ulozi pojavljuje Anthony Quinn. Unatoč spomenutim ekranizacijama neka knjiga ipak bude vaš prvi izbor.

(Visited 709 times, 30 visits today)

Komentari