Putopisi Dekadencije – Kopenhagen: Blatno more, mala sirena i pivo iz bajke
Noć, koju smo gotovo cijelu proveli vozeći od Hamburga prema Kopenhagenu, polako je popuštala i bližio se dan. Danska autocesta činila se izuzetno dosadnom, a u retrovizoru su me nakon neprospavane noći promatrale samo umorne oči. Već sam mislio da ću tražiti zamjenu za volanom, no prizor koji se prostirao pred nama kada smo stigli do fjorda Nyborg razbudio me. Veličanstveni most Østbroen, koji premošćuje sedam kilometara dugačku morsku prepreku, dominirao je krajolikom. Ta građevina svojevrsna je demonstracija moći danske arhitekture i građevine jer i laik osjeća strahopoštovanje kada se vozi po tom 250 metara visokom čudovištu.
Umorni od vožnje, odlučili smo razgled grada ostaviti za poslijepodne i krenuli smo u smjeru Dragora, male općine udaljene samo 12 km od centra Kopenhagena, za koju smo čuli da bi mogla biti pogodno mjesto za kampiranje na divlje. Čim smo stigli u taj pitoreskni kraj pun vikendica i farmi, kao pravi kontinentalni turisti pohrlili smo prema obali. Imao sam osjećaj sličan onome kad sam kao dijete putovao na more i cijelim putem iščekivao trenutak kada ću doći do prve plaže. No, ovaj prizor je bio potpuno drugačiji. Raslinje uz obalu izgledalo je kao da smo stigli na obalu jezera, a umjesto sveobuhvatnog mirisa soli koji je neizbježan na hrvatskoj obali, zrakom se širio smrad mulja. Na horizontu se umjesto otoka prostirala farma vjetrenjača, a ni okupati se nisam mogao jer me umjesto stjenovite plaže dočekalo tri metra blatnog mulja u kojem sam, u pokušaju da dođem do vode, zamalo izgubio tenisicu.
Prvi Danci koje smo vidjeli bili su džogeri, i to stotine njih. Proveli smo sat vremena vozikajući se po Dragoru, tražeći mjesto gdje bismo u sjeni mogli postaviti šator i odmoriti se, no naišli smo samo na nisko raslinje i još džogera. Taj idiličan kraj pun modernih vikendica i zdravih ljudi imao je obrnuti efekt na mene. Već tankih živaca, našli smo livadicu okruženu drvećem gdje smo proveli popodne prateći sjenu drveća i izležavajući se. Nismo ni bili svjesni da će ta livadica, nakon što plan da spavamo u Kristijaniji propadne, biti naš camping spot za sljedeće tri noći.
Koepenhagen je u arhitektonskom smislu vrlo jedinstven grad. Do početka 21. stoljeća u njemu nije radio niti jedan strani arhitekt, što ga čini jedinstvenom europskom metropolom. Mora da u Danskoj opeka pada s neba jer je gotovo sve napravljeno od cigle. A one zgrade koje su izgrađene od stakla i ostalih modernih materijala savršeno su interpolirane, tako da ništa ne iskače. Na prijelazu milenija Danci su prigrlili sve smjernice održivog i zelenog razvoja te tvrde da će do 2015. svi stanovnici Kopenhagena moći doći do parka ili plaže u roku od 15 minuta, a takav stav doveo ih je do titule European Green Capital 2014. Grad je prošaran biciklističkim stazama, širine dovoljne da barem dva biciklista voze usporedno, no zanimljivo je da se rijetko vidi neki fensi bicikl. Za razliku od siromašne Hrvatske, u kojoj na ulici često vidimo i po više tisuća kuna vrijedne bicikle, u prosperitetnoj Danskoj voze se bicikli niskih estetskih vrijednosti za koje je jedino bitno da voze. Gradom vlada mit da, ako naiđete na nezaključani bicikl, slobodno ga koristite, no nismo htjeli riskirati i igrati se myth bustersa.
Ispresijecan kanalnima, Kopenhegen podsjeća na Amsterdam, a na brodovima privezanim uz obalu mnogi stanovnici našli su alternativni način stanovanja. Najposjećenija ulica je Strøget, navodno najduža europska šoping ulica. No, ona nije ni po čemu drugome posebna. Globalizacija je učinila svoje tako da šoping ulice svih metropola nalikuju jedna drugoj – Burberry, H&M, Burger King, Zara, Starbucks, Louis Vuitton… Gradom smo manje-više lutali, služeći se tu i tamo malom kartom iz turističkog ureda da bismo pronašli znamenitosti koje valja vidjeti. U gotovo svakom vodiču naći ćete da je jedna od najvećih turističkih atrakcija Kopenhagena kip Male sirene. Nakon sati šetanja, kad smo napokon došli do te Male sirene, zaključio sam da je kip atrakcija samo zato jer se nalazi u gotovo svakom vodiču.
Danski prosperitet najvidljiviji je na kopenhaškom studenskom domu. Osim što je smješten na idealnoj lokaciji uz mirni kanal i ima impresivnu formu (kružna građevina s velikim atrijem u sredini), pun je sadržaja za mlade. U prizemlju, ispod studentskih stanova, smještene su zajedničke prostorije. Virkanjem kroz prozore vidio sam teretanu, glazbeni studio, prostoriju za probe s Yamahinim klavirom, prostoriju za bicikle, kuhinju i bar. Apsolutni antipod zagrebačkom Stjepanu Radiću.
Osim šarene arhitekture i vedrog vremena koje nas je vjerno pratilo, u Kopenhagenu su me osvojili Danski nacionalni muzej i pivo Hans Christian Andersen, 9-postotno pivo, jedno od najjačih koje sam imao prilike piti. Ispijeno na prazan želudac, odlazak u muzej učinilo mi je znatno zanimljivijim. Muzej (koje je besplatan) nudi pregled čitave danske umjetničke povijesti, od prethistorijskih rukotvorina do postmodernističkih radova koji propitkuju nacionalizam, ideologiju zbog koje su umirali milijuni, a eto postoji tek stotinjak godina. Tko zna kakvi nas umotvorine čekaju u sljedećih sto godina! Za sjeverne narode obično se kaže da su hladni i suzdržani, no park u centru grada, nedaleko od bulevara H. C. Andersen (slučajnost?) u kojem smo ispijali pivo, bio je preplavljen životom. Svjetlopute djevojke u kupaćim kostimima lovile su preplanuli ten, grupice ljudi su roštiljale, djeca su bila okupljena oko kazališta na otvorenom, a snalažljivi imigranti preprodavali su hladne pivo i skupljali prazne limenke. Svi su nesmetano disali i uživali u lijepom danu bez opterećivanja nekog oko sebe, što je scena na koju bi u uštogljenoj Hrvatskoj većinski dušebrižnici frktali nosom.
Jedna od mana putovanja na skupi sjever bila je što smo se morali odreći noćnog života, bar u klasičnom smislu. No, dosadno nam nije bilo. Kopenhaške večeri provodili smo na našoj livadici uz plažu s pogledom na osvijetljeni most Øresund koji će nas kasnije odvesti do Malma, oporavljajući se od raznih kulturoloških šokova uz vino i ostala opuštala.
Nakon Berlina, Kristijanije i Kopenhagena, Borna i ekipa krenuli su prema Oslu. O njegovim ulicama na kojima voze električni automobili, parkovima gdje je veselo društvo spavalo i Borninom sviranju usne harmonike na ulici kako bi skupio novce za duhan koji ondje košta 250 kuna više pročitajte sljedeće nedjelje u novim Putopisima Dekadencije.
