„Stric”: Vrhunska dekonstrukcija obiteljskog božićnog filma

„Stric”, film koji je ove godine u Puli osvojio dvije Zlatne arene, a na ostalim europskim i svjetskim festivalima dvoznamenkasti broj nagrada, dugometražni je prvijenac redatelja Andrije Mardešića i Davida Kapca, a mi smo ga imali prilike gledati na zagrebačkoj premijeri u prepunom Kinu Kinoteka. Činjenica da je u glumačkoj postavi legendarni Miki Manojlović bila je dovoljno mamac da se pojavimo, a nakon posljednje scene i dugog pljeska kojim je publika nagradila postavu i ekipu, drago nam je da jesmo.

U uvodnoj je sceni predblagdanska atmosfera na vrhuncu. Majka (Ivana Roščić) je u kuhinji i na rubu živčanog sloma kupi ostatke upravo razbijenog tanjura. Otac (Goran Bogdan) djeluje prvo ljuto pa rezignirano, a sin (Roko Sikavica) više odmaže nego što pomaže. Na prvi pogled bi mogli zaključiti da je riječ o običnoj blagdanskoj nervozi jedne obične hrvatske obitelji, no razina panike koju ukućani pokazuju jer nije baš sve na svom mjestu ukazuje na nešto zlokobno.

Uskoro vidimo obitelj koja stoji ispred kuće poredana u vrstu te robotski maše stricu (Predrag Miki Manojlović) koji, nakon što izađe iz svog mercedesa, jednog po jednog ispitivački promatra i pozdravlja kao da se nisu vidjeli od prošlog Božića. Nakon uobičajenih komentara o tome tko se udebljao, a kome su narasle dlake, slijede radnje koje karakteriziraju klasično obiteljsko božićno druženje: bogati ručak, otvaranje poklona koje je stric donio iz Njemačke, a koji su tada u Jugi bili nedostižni te gledanje videokaseta.

Karirani džemperi, retro pokućstvo, hitovi Novih fosila i Magazina — sve ukazuje na to da se radnja odvija osamdesetih, no stricu u jednom trenutku zazvoni pametni telefon i kreće novi čin predstave koja, sad je već sigurno, ima sve elemente tragedije.

„Na Badnju noć, k’o uvijek ću ti doć’, da ne budeš mi sama, da okitimo bor…”

Sljedećeg dana predstava se ponavlja. Kreće repeticija u kojoj glumci ponavljaju unaprijed naučene i izvježbane replike, ciklus se zatvara, ali nikad u potpunosti identično ponavlja jer obitelj, umorna od konstantnog izvođenja puca po šavovima i okreće se jedan protiv drugog. Balkanski obiteljski arhetipovi tu su bolno očiti. U živčanim ispadima majke koja između čišćenja podova i pečenja kolača viče na sina, malodušno tihog oca koji, naizgled pomiren sa situacijom, puši ispred kuće i bijesnih ispada sina kojemu je dosta svega, vidimo razdor.

Obitelj posrće i svojim neuvjerljivim izvedbama ne zadovoljava strica koji od njih očekuje samo jedno – savršen Božić. A kad saznamo iz kojeg razloga, i što obitelj riskira ako mu ga ne pruži, postaje nam jasno zašto je majka spremna iznova peći kolače, otac od toliko purice i mlinaca mora bušiti novu rupu na remenu, a sin traži da mu mama pjeva uspavanku prije spavanja iako je već dovoljno star da spava u vlastitom stanu.

Izgleda da je u ovom grotesknom filmu u filmu svaki dan Božić, a za obiteljskim stolom se uz gemišt i francusku salatu servira i transgeneracijska trauma i paralizirajući strah.

„Bitno da si se ti nama vratio”

Lik kojeg Miki Manojlović igra fenomenalno hladno u suštini je psihopat s puškom, a svakodnevni Božić obitelji kojoj ne znamo prezime farsa je u njegovoj režiji koju možemo interpretirati na brojne načine: kao dekonstrukciju mitologije Božića provedenog u krugu obitelji i svođenje iste na najobičniju predstavu koju smo svake godine prisiljeni igrati; kao demaskiranje onih gastarbajtera koji domoljublje svode na pjevanje „Vile Velebita” i molitvu prije ručka nakon čega se ukrcaju u svoje mercedese i odlepršaju, sve do sljedeće godine; kao represiju bivšeg političkog sistema, ali i krutih kalupa nametnutih unutar obitelji. Smisleno je, kako god film odlučili protumačiti, zbog mutnih granica žanra koji varira od crnohumorne komedije, preko trilera, pa sve do horora. Također, zbog mučne i klaustrofobične atmosfere koja je gotovo opipljiva i koja gledatelja od uvodne do posljednje scene drži na rubu sjedala.

Postoji jedna američka fraza: „Say Uncle!”, a koristi se u situacijama kada, na primjer, od nekoliko dječaka koji se hrvaju na igralištu, jedan gubi i želi da ga prestanu mlatiti. Tada može povikati tu izreku i time priznaje poraz, a ostali su dužni prestati s borbom. U ovom slučaju, članovi obitelji su taoci i ne mogu samo povikati „stric!“ da bi teror prestao. Stric je taj koji nameće pravila igre, koji bira jelovnik, glazbu i koji se uzruja kad stvari ne teku onako kako je htio.

Psihopatologija strica kao režisera ove mračne predstave ispričana je uvjerljivo i postepeno raste dok se bliži posljednji čin. Vidimo kako drhtavom rukom snima „nevistu” VHS kamerom, naređujući joj kako da ispruži nogu te pokaže svoju novu bundu i kultni „Pino Silvestre” parfem, koje je dobila na poklon te kako priča viceve usplahirenom sinu koji se ne smije, već samo čeka da sve prođe, a kulminira kad se pojavi držeći u jednoj ruci pušku, a u drugoj lika o kojem smo dosad slušali, ali nismo ga imali prilike upoznati…

„Sretno vam bilo!”

Specifično začudnoj atmosferi filma pridonosi zbilja vrhunska fotografija Miloša Jaćimovića, koja kroz starinsku optiku prati radnju na moderan način, postavljajući perspektivu u kojoj likove često promatramo kroz njihove odraze — u ogledalu, kroz vjetrobransko staklo ili starinski prozor. Tako kao da sugerira da gledamo ljude koji su prisiljeni igrati uloge i biti zrcalne slike samih sebe i to zarobljeni u vječno identičnom interijeru sačinjenom od tapeciranih površina kičastih uzoraka. Retro štih je osim scenografije i autentičnih kostima (Ana Savić Gecan) postignut odličnom synth soundtrackom Mira Manojlovića koji će zreliju publiku podsjetiti na Carpenterove filmove, a mlađu na seriju „Stranger Things”.

A posebnu pohvalu zaslužuje glumačka ekipa koja je, bez pretjerivanja, najbolji aspekt filma.

„Stric” osvaja nagrade na festivalima diljem svijeta, što posebno veseli i pokazuje da se u hrvatskoj kinematografiji iskazuju mlade nade, debitanti koji svojim izričajem nimalo ne zaostaju za kolegama iz inozemstva te napokon izlaze iz ustaljenih tema u kojima su naši filmovi  usidreni još od devedesetih. „Strica” treba obavezno pogledati, uz napomenu da su redatelji na premijeri publici umjesto „Uživajte u filmu!” poručili „Sretno vam bilo!”.

Nama se to čini prikladnim.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.