novo u kinu
14. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 3 minute Pet trilera, tri drame, dva horora te po jedan mjuzikl i znanstvenofantastični film izvanredan su recept za mjesec ljubavi prema svemu, a u našem slučaju, i prema filmovima!

JEBOTON
8. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 9 minute Upoznajte srce zagrebačke glazbene scene kroz JeboTon kolektiv – urbanu ekipu koja piše povijest. Od školskih klupa do Boogaloou, pratite put Jebtona u stvaranju alternativne scene.

Intervju

Suzana Bosnić Majcenić: Dok sam radila na romanu u Meksiku, živjela sam parodiju, kaos i apsurd!

Foto: Sara Dalila
Vrijeme čitanja: 8 minute

Objavom romana „Gruba ljubav” 2017. godine Suzana Bosnić Majcenić napravila je kratki odmak od distopije koja ju je zaokupila u „Tolbi”, romanu prvijencu. Teme nekog drugačijeg otočkog života, malih zajednica i elementi nadnaravnog ipak su nešto od čega ne može pobjeći. Nedavno objavljeni novi roman „Prolazne pojave” na neki način vraća ju njenom izvornom mjestu – tamo gdje se fantastika naslanja na distopiju.

Uz osvježavajuće crnohumorne elemente, Bosnić Majcenić piše o čovjekovoj težnji za pripovijedanjem, slušanjem tuđih priča i uplitanjem u njih onih vlastitih. Na tome, uostalom u nekom čudnom i istovremeno poznatom svijetu radi Greg, jedan od protagonista ovog romana, u trenutku kada mu je brak u krizi, a supruga Olga odlazi na otok i otvara Pandorinu kutiju prošlosti. Iako je ovaj roman nastao u Meksiku, gdje spisateljica živi sa svojim suprugom, u njemu vrlo vjerno portretira i stranu otočana i onu drugu stranu koja pripada strancima, uloge koje su joj kao Korčulanki i rezidentici Meksika vrlo bliske.

U tvom romanu „Prolaze pojave” glavna junakinja Olga dolazi na otok kako bi ispunila rupu u sjećanju, traga za svojim djetinjstvom, nada se da će tako bolje razumjeti svoju sadašnjost. Je li integracija bolnih iskustava (ili sjećanja) doista bitna za kvalitetan život?

Esencijalna je. I ključna. Supresija može dovesti do poremećaja osobnosti i funkcioniranja u svakodnevnom životu. Potiskivanje je često nesvjesni obrambeni mehanizam koji će kad-tad zakazati te početi kočiti i onesposobljavati pojedinca u sadašnjosti, odnosno budućnosti. Spoznavala sam to dok sam svojedobno išla na art psihoterapiju jer su me potiskivanja bila stjerala u slijepu ulicu života. Moje iskustvo nije Olgino iskustvo, ali su mi neke osobne spoznaje bile od pomoći dok sam stvarala lik Olge i ispisivala njezino iskustvo.

roman
Foto: Sara Dalila

Zašto naziv „Prolazne pojave”?

Sve je prolazno. Sve je krhko. I nepostojano. A mi često kroz dane bauljamo kao začarani u negiranju toga. Prolaznost je bila moja nit vodilja u ovom romanu. Prolaznost i potreba za pričama.

Čini mi se da je ovo tvoj najkompleksniji roman i postavlja se pitanje uloga koje dobivamo rođenjem u određenoj okolini i koliko onda te uloge utječu na naš identitet. Koliko je snažna tvoja uloga otočanke, Domaće? Je li se smanjila otkako živiš u Meksiku?

Pitanje identiteta me oduvijek zaokuplja. Moja uloga otočanke je sporedna uloga. Jesam Domaća, ali i nisam jer je moja mater bila autsajder, Makedonka koja se nije uklapala, pa se zbog toga ni ja nisam uklapala. Tu sam autsajdersku tematiku pokušala raščlaniti kroz lik Olge kojoj izmiče osjećaj pripadanja otoku, ali i Gradu. Meni je autsajderski osjećaj poznatiji od osjećaja uklapanja i pripadanja. To je uloga koju dobro nosim. Otkako živim u Meksiku, još sam je više utvrdila i dosegnula novu razinu autsajderstva.

Roman je zanimljivo strukturiran. Primjećujem igranje formom, ali i to da ti je izraz dosljedan i sada već prepoznatljiv, jezgrovit i jasan koliko god možda naizgled koristila metafore. Zatvorene sredine i otok uvijek se nekako kao teme protežu kroz tvoje tekstove. Obračunavaš li se tako sa svojim otokom kroz književnost koju stvaraš?

S ovim romanom mi je pisanje bilo i igra i obračunavanje: s formom, s otokom, s malim sredinama, sa sobom, identitetom, s ljudima, s apsurdom i kaosom. Ovaj put sam se na momente čak spontano upustila u parodiju. Dok sam radila na ovom romanu u Meksiku, između ostalog sam živjela parodiju, kaos i apsurd. U romanu nema Meksika, ali to ludilo života se neizbježno provuklo kroz ispisane rečenice i atmosferu romana. Već sam dobila komentar da roman „Prolazne pojave” ima montipajtonovske momente.

“Prolazne pojave”

Priče se na neki način kroz roman provlače kao motiv. Jedan od likova iz tvog romana uštekava se u priče i isključuje iz stvarnosti, ili kako ti kažeš, iz ovdje i sada. Znam da si završila roman prije godinu dana, puno prije nego što je postao aktualan film „Don’t Worry, Darling”, koji se na neki način također bavi paralelnom, umjetnom stvarnošću. Kako priče postaju i naša stvarnost kroz čitanje? Kako gledaš na važnost tuđih priča u oblikovanju vlastitih života? Kako si došla na tu ideju? S kakvom si sviješću pristupila izgradnji ove ideje i upotrijebila je u stvaranju ovog romana?

Greg, jedan od likova iz romana, traga za odgovorima i rješenjima izvan sebe i koristi priče kao izlazna vrata iz vlastitog života, odnosno kao ulazna vrata u tuđe živote. Na taj način postaje voajer, vanjski sudionik u ulozi promatrača, ali ne samo promatrača – on je konzument.

Priče kroz čitanje ili slušanje postaju naša stvarnost jer ih mi konzumiramo. U doba prije knjiga priče su se prenosile usmenim putem. Poznato je da je umijeće pripovijedanja jedno od najstarijih umijeća, a interes za priče postoji otkad postoji i pripovijedanje. Moja draga baba s očeve strane, koja je bila nepismena (potpisivala se otiskom prsta) pričala mi je nevjerojatne priče koje je njoj njezina baba pričala, kao i one koje je za mene malu izmišljala ili one koje je proživjela i htjela da ih se čuje. Ona je bila ta koja me uvela u fantastičan svijet priča i mašte, a nikad nije čitala.

Uz klasično čitanje, danas smo konzumenti tuđih života i zahvaljujući društvenim mrežama. Do toga ne bi došlo da ne postoji toliki interes za tuđim životima i pričama. Imamo i influencere u čijim životima dobrovoljno sudjelujemo i lajkovima i komentarima i poistovjećivanjem i kritiziranjem. Sudjelujemo i konzumiramo te tako dajemo važnost tuđim životima i pričama. Nekima su influenceri potrebni da bi oblikovali sebe i svoje živote. S tom sam sviješću pristupila ideji o S.J.T.Ž.-u, ideji za kreiranje Grega i njegovo konzumiranje priča.

Tvoj tekst je prepun citata svjetske književnosti koje stavljaš u usta svojim likovima, to predstavlja vrlo važno mjesto. Rilke, Lorca, Platon, Thomas More, Swift… Vjerujem da ti odabiri nikad nisu slučajni. Zašto baš ti autori i možeš li nam reći nešto više o tome?

A što ću, neki su moji likovi načitani, štuju književnost i pisce. Neki se vole razbacivati tuđim mudrostima i citatima, ponekad se skrivajući iza njih. Odabir nikad nije slučajan. To su moja mala odavanja počasti velikanima i stvaranju, ili osobenjacima ili nečemu što je veće od mene ili nečemu što me fascinira ili čemu se divim.

Evo jednog najfriškijeg primjera – nedavno sam pročitala knjigu eseja „The Fran Lebowitz Reader”, nakon što sam pogledala dokumentarnu seriju „Pretend It’s a City” koju je režirao Martin Scorsese i koja sadrži razgovore i intervjue između njega i Fran Lebowitz. Odmah sam zapisala neke njezine odlične izjave, da ne zaboravim, i za koje sam sigurna da će se naći u nekoj mojoj budućoj knjizi kao citat. Ovu priliku koristim za jedan njezin citat koji je na ultra kratak i genijalan način sumirao sve ono što i sama mislim o knjigama: „A book is not supposed to be a mirror. It’s supposed to be a door.”

Za oko mi je zapela jedna sjajna rečenica koju izgovara jedan lik u romanu. Kaže: „Sićanja su nepostojana kao površina vode, poremete se čin ih takneš.” Reci mi nešto više o tome. Koliko su tvoja otočka sjećanja, možda ne iz prve ruke, nego i iz priča drugih, utjecala na stvaranje ovog romana?

Sjećanja pojedinca su nepostojana jer su vezana za osjećaj i emotivne reakcije. A, kako je rekao Rainer Maria Rilke: „Niti jedan osjećaj nije konačan.” Niti je pojedinac isti s vremenskim odmakom i čim taj pojedinac krene prebirati po sjećanjima, po prošlosti, nailazi na poremećen slijed, na boje koje su s vremenom apšisale, i oblike koji su se izvitoperili. Čak i kad s nekom osobom dijelimo sjećanje, netko će reći: nije bilo tako – bilo je ovako. Sve u svemu, neka moja sjećanja s otoka (iz prve ruke kao i iz tuđih priča) jesu utjecala na stvaranje ovog romana, ali s odmakom, drugačijim osjećajem i drugačijom rasvjetom, iz neke nove perspektive. Suzana koja je živjela na otoku nije ista Suzana koja je napisala „Prolazne pojave”.

Jednom možda sjednem i ispišem svoja sjećanja s otoka. Počela jesam, kad sam prošle godine bila na otoku. Za to ispisivanje moram fizički biti na otoku, 100% prisutna jer je tamo početak i tamo je osjećaj autentičniji. Dok boravim u kući u Blatu, običan predmet ima moć potaknuti flešbek. Tamo je jezik drugačiji, mirisi su drugačiji, pa je i moj glas pisca drugačiji.

roman
Foto: Sara Dalila

Možemo li reći da je ovaj roman na neki način vrsta nekog alternativnog, ali ne i manje stvarnog života koji je napisan baš usprkos tvom iskustvu?

Možemo reći da je ovaj roman alternativna stvarnost ispisana na tragikomičan način usprkos mom iskustvu te iz ljubavi prema moru, otoku i pričama. Možemo reći i da je ovaj roman moje čudo jer mi je njegovo pisanje u pojedinim fazama bio jedini razlog za ustajanje iz kreveta i početak novog dana. Za ovaj sam roman od Ministarstva kulture dobila Potporu za poticanje književnog stvaralaštva u 2020. godini. To mi je bilo od velike važnosti, i imala sam obavezu te rok, ono nešto što gura prema naprijed.

Tvoji likovi pokušavaju doći do vlastitog mira ispravljanjem pogrešaka iz svoje prošlosti, jedni više a drugi manje uspješno. Jesmo li sposobni uopće kritički pristupiti svome nasljeđu tek kad se ne moramo opravdavati, ni sebe ni svoje reakcije?

Kad govorimo o kritičkom pristupu općenito, postoji dobronamjerna, konstruktivna kritika i postoji zlonamjerna, otrovna kritika. Mislim da za bilo kakav kritički pristup pojedinac prvenstveno treba prihvatiti svoje pravo lice i pravu narav jer ako pojedinac nije sposoban biti iskreni prema sebi, nije sposoban biti iskren ni prema drugima. Nasljeđe je neizostavan dio našeg pravog lica i prave naravi. Kako ja na to gledam, nasljeđe nas oblikuje djelomično. Između ostalog, od ranog djetinjstva učimo o nasljeđu, ali pritom učimo i o kritiziranju i opravdanjima. Učimo od naših roditelja, baka i djedova, učimo od sredine u kojoj odrastamo i u kojoj se formiramo, učimo od institucija. Nasljeđe je konstantno izloženo kritikama i opravdanjima. U pokušaju odgovora na pitanja tko smo i što smo, s godinama smo usavršili i kritiziranje i opravdavanja. Naše nasljeđe uključuje žive i mrtve. Zato bi uz groblje možda trebali imati Muzej opravdanja. I obavezni dodatak oporuci za ispisivanje finalnog opravdanja za u Muzej opravdanja, u slučaju ako netko živ za nešto kritički „udre“ po pokojniku: jer je za sobom ostavio shit-show ili nepriznatog potomka ili je bio iskren i povrijedio tuđe osjećaje ili je na unuka prenio srčanu manu ili na unuku veliki kvrgavi nos.

Ponekad imamo problem pogledati se u ogledalo (ne svi, naravno, nije da generaliziram). Ne možemo prihvatiti svoj vanjski izgled, ne sviđaju nam se tanke prabakine usne, ili majčine premale grudi, ili očeva boja očiju… Ali to izvana se može promijeniti, uljepšati i korigirati da bismo se u vlastitoj koži osjećali ugodnije. Ali što je s onim što se ne vidi, što potiskujemo, nasljeđe kojeg se sramimo i najradije bismo ga poništili? Kaže se da najteže bitke pojedinac vodi sam sa sobom, u tišini. Nasljeđe je nekad lakše negirati nego mu kritički pristupiti ili ga prihvatiti.

Imam tople i mile makedonske smeđe oči koje sam naslijedila od majke, dok mi pogled ne obuzme teška očeva dalmatinska ćud koja je u njegovu slučaju povremeno graničila s ludilom. Sramila sam se svojih roditelja i svog nasljeđa odrastajući na otoku u skučenoj sredini u kojoj svi o svima sve znaju i u kojoj je bilo od presudne važnosti što će čeljad reć.

Opravdavala sam se za majčinu ekavicu i ćirilicu, opravdavala sam se za očevo problematično, iracionalno ponašanje, usput sam se opravdavala za vlastito postojanje. Kao mala sam maštala o tome da su me zamijenili u bolnici, da je došlo do neke greške. Bilo je potrebno da se odmaknem i bile su potrebne godine da vidim širu sliku, da prihvatim svoje nasljeđe, kao i to da nisam moji roditelji/preci niti sam njihove greške. Da, imam njihove gene, i kompliciranu obiteljsku povijest, ali i svoj OIB te vlastitu odgovornost. Po rođenju mi je život dodijelio karte kakve mi je dodijelio, ali „igra“ ovisi o meni. Ali, unatoč svemu, ponekad sam umorna od opravdavanja, i koliko god suludo zvučalo, dan danas nekad po automatizmu i na kompliment reagiram opravdanjem.

Koji te roman posljednji oduševio?

„On the Road: The Original Scroll” Jacka Kerouaca, legendarni prvi draft, objavljen 2007. Oduševila me ta spontana proza, lišena kulture samocenzure. Kerouac je tu prvu originalnu verziju romana napisao u jednom paragrafu, na roli papira, u tri tjedna (Truman Capote je svojedobno rekao da to nije pisanje već tipkanje). Nisam čitala uređeno, prvo objavljeno izdanje iz 1957. Ali budem, zanima me i ta uređena, cenzurirana verzija. Legenda kaže da je uz Bibliju, roman „Na cesti” knjiga koja se najčešće krade u knjižarama. I da zato u New Yorku knjiga „Na cesti” često nije na policama, nego iza pulta. S knjigom „Na cesti” sve je nekako legendarno, osebujno i intrigantno.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari