Suzana Matić: Predaja je za mene pitanje integriteta

Novoobjavljena zbirka poezije Suzane Matić “Ni na asfaltu, ni na zemlji” u Frakturi nosi naslov nešto izmijenjenog stiha pjesme “Nikad nisam pljunula”. Bio je to radni naslov ovog rukopisa koji oslikava Suzaninu pobunu u pjesmama za koji kaže da je djelovao suviše grubo i da ga nije mogla zamisliti na naslovnici nove knjige. Koliko god je meni baš taj naslov bio privlačan, shvatila sam, nakon čitanja, zašto je tako razmišljala.

Matić piše jezikom koji poput bujice riječi natapa papir knjige. Ako se skrivala iza svoje proze, u ovoj je poeziji prodisala i otkrila svu svoju ranjivost. Nju ne treba zamijeniti za slabost, posebno kad napiše nešto poput “nisam ti lagala, kad sam ti prešutjela / da se ničega na ovom svijetu ne bojim / kao tvoje nježnosti / sada”. Matić se predaje imperativu iskrenosti i ogoljenosti, ženske ranjivosti koja joj daje snagu (“a ti si već treći / ti si treći / koji mi je rekao da je jedino njegov pokojni otac / bio tako nesalomljiv i čvrst / kao što sam ja”). To je snaga kakve se, primjerice, ne boji ni Radmila Petrović, mlada i nagrađivana srpska pjesnikinja, kada napiše da nema s kim da pljuje u lavabo naizmenično pastu za zube.

Matić u svojoj poeziji koketira i predstavlja sve faze ljubavi, žali za djetinjstvom, za ocem i majkom, suočava se s bolešću koja uništava sjećanja, ne živi prikovana za papir, ali on bilježi njena osjećanja, male znakove ljudskosti kojima je sačuvala osjećaj tajnovitosti unatoč svojim pjesničkim izlaganjima.

Pjesništvo ne postoji bez pogleda u sebe, ali ni bez pogleda prema van. U ovoj si knjizi zabilježila svoju svakodnevicu koja služi kao polazišna točka za jednu vrlo introspektivnu i melankoličnu poeziju. Uvijek nakon čitanja tvojih tekstova imam dojam na svoje srce daješ na dlanu. Što je za tebe nesiguran prostor teksta? Koji je to prostor u kojem nastaju nove ideje?

Kad se dam, predam se cijela. Predaja je za mene pitanje integriteta. Takvo življenje sigurno nije sigurno (svjesno dvaput „sigurno“), ali meni je jedino moguće. Idealizam, a nisam ga se uspjela riješiti do ove dobi pa po svoj prilici i neću, mislim – da je to bilo moguće, već bi davno negdje otpao, kao mliječni zubi ili rep. Idealizam ne poznaje stupnjeve. Ne možeš biti malo idealist. Kao što ne možeš biti malo zdrav. I ovo sad je moj kompliment idealizmu, jer se on, pa čak i u mojim krugovima, često smatra suprotnim. Ne zbog cinizma, nego u posve dobroj namjeri, zbog preživljavanja. Ima reputaciju predjela u kojem su moguće povrede. I naravno da i jest tako. No biti zdrav ne znači biti neprobojan. Ili neranjiv. Ili besmrtan. Ili da nikad nisi bio bolestan, k tome možda i teško. Biti zdrav znači biti u svoj svojoj punini. Tako da da, ja s takvim postavkama sigurno dajem to „srce na dlanu“, ali to ne znači da je moj život transparentan, da oni koji me čitaju zaista imaju uvid u njega. U konačnici, autobiografija je ipak najveća od svih fikcija.

U mojoj internoj logici, ili biologiji, ili filozofiji, sve je krivo posloženo – onako kao što kažem u stihovima pjesme iz ove zbirke:

Nikad se nisam prestala braniti potpunom razoružanošću

Svoju otvorenost koristiti kao najjači bedem

I ja baš u takvom nesigurnom prostoru (teksta) udišem zrak slobode i nalazim razloge za svoje životne borbe, a onda i pobjede.

Na ovitku knjige stoji da s tobom krećemo u potragu za identitetom žene kojoj su djeca gotovo odrasla, koja se nosi s neizbježnim gubitkom roditelja, žene koja sluša svoju žudnju i neumorno traži onog Drugog. Dok je, s jedne strane, društveno prihvatljivije imati jasan identitet, čini mi se da ova potraga upravo daje čovjeku slobodu u snažnijem osluškivanju unutarnjeg sebe i fluidnosti identiteta. Kako ti gledaš na te promjene uloga, stalne potrage, i kako ti pisanje o tome pomaže?

Moji su rođaci davno imali aktivnu zanimaciju slaganja puzzle slagalica koju su razvili do neuobičajenih razmjera. Posebno su se naručivale velike daske za slaganje koje su natkriljivale stol s još dvije tri pomoćne daske na šivaćoj mašini, stoliću ili komodi – za uparivanje izdvojenih detalja. Radilo se o slikama i od 3000-4000 komada i pribavljali su ih u vreći, bez ijednog popratnog predloška tako da se danima nije uopće znalo što se zapravo slaže. Evo, to je ono što nije moja potraga identitetom.

Niti je ona na način na koji, u povijesti umjetnosti npr., gotika dolazi nakon romanike ili barok nakon gotike, a ono prije „otpadne“.

Niti je taj identitet nešto što možda ima nejasne konture koje treba pojačati, nego je on, nažalost, baš suprotno – često prejak i preizražen na razne načine. U svojoj osjetljivosti, u svojoj snazi, u svojoj logici, u svom odbijanju iste, u svojoj galami, u svojoj šutnji, u svom samopouzdanju, u svojoj nesigurnosti… i takav, radi mi probleme u životu. Ali on, dakle, jer već sam krenula s nabrajanjem, nije samo jedna priroda, karakter, stav, potreba, odgovor, nego je sve to kao u pjesmi Michelle Gurevich: „There is no one answer to life.“ (poslušajte pjesmu).

I mislim da tu Michelle i ja nismo ništa „posebno“, nego je zapravo velika većina nas – jer život to traži, ili nudi, ili dopušta – istovremeno i prvo i drugo i peto i deseto.

Jedino što ja taj svoj svakodnevni život onda u zbirkama, pa i u ovoj, riječima lovim u pjesme. To su ti rasuti komadići ogledala: neki oštri gdje su se lomili, drugi već obrađenih rubova, većina zamagljena mojim dahom, baš svi iskrivljeni pa se i odrazi u njima dodatno mijenjaju s mojom daljinom ili blizinom, ali najviše s bliskošću… nekad su optužujući, drugi put blagonakloni, ponekad mi ogledalo špiglira samo svjetlost i to mi se sviđa, nekad se ne uspijevam u njemu naći, no čak i u takvoj pjesmi je „za zauvijek“ (jer ipak je to tekst, a ne zrcalo) ulovljen odraz nekog mog životnog trenutka, perioda, emocije, misli, ili, kako kažete, „uloge“ koju sam u tom trenu možda prisiljena igrati ili mi je ona skroz suprotno – cijeli trenutni „životni smisao“. I možda je u toj mojoj potrazi za identitetom stvar baš u tome – u sagledavanju tih proturječnih istina koje su se rasule u nekom srazu sa životom, pa bio to i ludo dobar tulum.

Postoje istraživanja koja dokazuju da nam je um u nekom posve drugom stanju kad se čovjek kreće. Ti svakodnevno trčiš u svojoj šumi. Dobivaš li svakodnevno ideje koji želiš raspisati? Prekidaš li tada trčanje kako bi ih zapisala jer svi znamo da se gotovo nikad ponovno ne sjetimo tih ideja ako ih odmah ne zapišemo? Kada ulaziš u to alfa stanje koji je prijeko potrebno za pisanje?

Ja zaista svakodnevno boravim u šumi, a nekad kad su mi dani gusti i ne uspijem svoj šumski trk ugurati u pravi dan, tad trčim ili snažno pikam svojim planinarskim štapovima ispred sebe – noću. A kako se gusti dani znadu naslagati u guste periode, to onda u nekim fazama života bude svakonoćno. Baš sve kao i pisanje. Pa i to da dok tako istrčavam dušu ili je gonim prema vrhu, biram neke svoje staze. Pa i to da najviše kada se nađem na prostoru gdje je neutabani snijeg, a iza mene su samo moji tragovi, da najviše tada imam osjećaj da sam na pravom putu. Pa i to da nekad šiljcima štapova ispisujem nerazumljive šare u bjelini pa onda znakovito podvučem crtu. Pa i to da su te poruke tada između mene i mene, i da ne brinem hoće li ih netko uspjeti naći, znati pročitati i na koncu – razumjeti. Pa i to da se kad izlazim iz šume, ne osvrćem više za sobom, jer sve moje, tada je zbrinuto na prisojnoj strani brda.

Razlika je jedino da me, jer u šumi najviše volim taj osjećaj zbog kojeg u nju i uteknem, to da sam u njoj ne sama, nego jedina, da me dakle – kad netko nađe i uspješno prevede onu poruku koju sam ostavila u pjesmi – ipak preplavi sreća što nisam jedina od svoje vrste.

Što se ideja tiče, moje je pisanje manje od ideja, a više od stanja i neka stanja zaista izbistrim ili napustim ili pobijedim u trku, a onda se to tako odrazi i u pjesmi koju pišem za stolom za koji kasnije sjedam.

Posebno su mi snažni naslovi pjesama poput “Ničega na ovom svijetu ne bojim se kao nježnosti”, “Jednom godišnje dok vani ovako pušu snažni vjetrovi”, “Zašto se bojiš spavati, pitaš”, “Tebe neću postepeno zavoljeti”, “Svi vole odmetnuto dijete kada se jednom vrati” – tako su jasni i zapravo jednostavni, ali vrlo slikoviti i zbog naboja kojeg nose ispod površine imaju mogućnost pjesmu odvesti u bilo kojem smjeru. Takvi su mi nazivi pjesama posebno nadahnjujući jer tada i sama dobivam poriv za pisanjem. Spomenula si u jednoj pjesmi Stefana Zweiga. Koji autori tebe nadahnjuju kad ih čitaš?

Dok intenzivno pišem, gotovo da i ne čitam. Kod mene je to sve samo ne „zakon spojenih posuda“. Čitanje je za mene – mir. Pisanje – nemir. Ali čitanje u mom životu doslovce jest ono: „ne živi čovjek o kruhu“. U vrijeme mog odrastanja, moj je otac imao štamparski obrt. Za danas nisam sigurna jer cijeloj stvari prilazim s “bespredmetne” strane, ali znam kako se u osamdesetima opredmećivala knjiga. Znam što je offset, kako izgledaju “ploče” koje nisu gramofonske, koliki volumen zauzima pet paleta papira, kako se montira stranica na staklu ispod kojeg „vrište“ bijele neonke, i kako savršeno izgleda rez kada nož prođe kroz trideset centimetara debeli “bunt” papira, a bogme znam i kako se osjećaš kad ti ocu isti stroj odreže komad prsta. Najvažnije: znam koliko teže olovna slova koja nisu moja. Zvuk tiskarskih strojeva je zvuk koji me uspavljivao godinama, a miris štamparske boje, za mene je miris doma. Miris toplih peciva. I danas kad sam najgladnija – zagrizem knjigu.

Ali kažem, čitanje me više životno puni na mjestima gdje sam prazna, nego što potiče neko moje literarno ili poetsko „pražnjenje“. Pa su to pisci i pjesnici koji pišu posve različito od mene. Što se tiče liste, svako nabrajanje uvijek samo naudi potpunosti niza, ali knjige koje sam najviše podcrtavala su neke Juliana Barnesa, Siri Hustvedt, a trenutno čitam Franzenova “Raskrižja” koja su mi takav „page turner“ da ih i ne stignem podcrtavati.

Kaže se da bez obzira na to što je pisac napisao, svatko čita svoju knjigu. Nebrojeno sam puta neku knjigu čitala u različitim fazama života i nešto je uvijek drugačije zazvučalo. Imaš li i ti takvo iskustvo i kojim se knjigama vraćaš?

“Intima” Hanifa Kureishija je bila posljednja u nizu onih knjiga koje sam u svom životu naučila napamet jer sam im se često vraćala, iako bi točniji izraz bio onaj engleski: “by heart”. Brojem stranica zapravo jako mala, ali knjiga koja te svojim mekim uvezom drmne toliko snažno da se od tog majstorskog udarca (srećom) ne oporaviš. Knjiga trajna kao rana s koje uporno skidaš krastu. K tome, tu je i ta “prva rečenica”. Volim dobre prve rečenice, oduvijek i zauvijek, iako imam već više nego dovoljno iskustva da znam da se nekad izjalove, ali kad sam pročitala prvu rečenicu ove knjige, ja sam zaista znala da će mi taj mali roman biti ne samo dobar, nego fatalan, znala sam to, onako kao što to unaprijed znaš i za neke ljude pri prvom susretu. I sad ne kanim razotkriti tu rečenicu, potražite knjigu i progutajte je, ali kao više nego dobru kompenzaciju napisat ću ovdje jednu drugu. U jednom času glavni lik kaže svom prijatelju: “Nema tih godina koje su pošteđene snažnih osjećaja”, a ja se sjećam da sam odložila knjigu u tom času jer me tih par riječi potreslo kao da se radi o nekom samo za mene sročenom proročanstvu, potreslo me uistinu jako i još uvijek me drma, no nikad nisam shvatila gdje me to točno udarilo i pobuđuju li te riječi u meni nadu ili – strah. Javit ću krajnji rezultat kad se klatno smiri, za sada je neriješeno.

S obzirom na to da je prva knjiga objavljena 2012., kakav danas imaš odnos prema svojim ranim radovima? Odnos prema sebi kao spisateljici? Možeš li napraviti odmak od njih i od toga osjećaja da bi danas možda sve to nekako drugačije napisala?

Ništa od toga više danas ne bih tako mogla napisati, tako bez htijenja i namjere, anonimno (prvu knjigu sam pisala pod pseudonimom na blogu), nježno u toj mjeri da je zbog toga bilo gotovo alternativno, nekako „nevino“, razbarušeno, puno nade i vjere u čudo, riječima i mislima koje su bez problema nekako iznad života, jer vjerujem da je na njemu da se sad lijepo potrudi i to dosegne na terenu. I zbog toga sam i nevjerojatno daleko od te knjige i zbog toga u njoj ne bih promijenila baš ništa.

“Ni na asfaltu, ni na zemlji” tvoja je osma knjiga i vani je tek nekoliko tjedana. Kakav je tvoj osjećaj nakon ove knjige? Sigurno nisi ista osoba dok je ona bila samo rukopis i sada nakon što je ukoričena?

Jako sam sretna da je ova knjiga izašla. Neke knjige sam morala zaista odgurnuti od sebe, ali ako čovjek koji je pjesnikinja može nešto osjećati prema vlastitim knjigama, onda je ovo jedna koju opet volim. Jer kao da u njoj štitim i to – od iskustva, od godina, od svijeta – oslabljeno mjesto u sebi na kojem je spremljena moja sposobnost za ljubav. Pa neka je ona nekad i autoimuna.

Koliko sam se zaista promijenila od prvih napisanih pjesama je teško točno reći, jedina oprema koju imam da izmjerim vlastite emocije, opet su emocije. Nekad mislim da sam se promijenila „dramatično“, nekad da u suštini uopće nisam jer ja ustvari svakodnevno trčim da bih se usporila, a dok brzam uvijek i svuda i uglavnom preskačući otkucaje, zapravo je jedino što (svojim pisanjem) želim – zadržati trenutak.

Kako znaš da je pjesma gotova i da je ne treba više dirati?

Jednostavno znam. Nemam neku metodu koju bih znala objasniti i ovdje je to samo osjećaj, ali kad oćutim da je snažan i nedvosmislen, onda jednostavnom i znam.