„Tapiserija sestara Hekne” (L. Mytting): Nastavak bajkovite sage
Nakon „Sestrinskih zvona” (o kojima sam svojedobno pisala ovdje) dobili smo i drugi dio trilogije o obitelji Hekne norveškog pisca Larsa Myttinga. Riječ je o romanu „Tapiserija sestara Hekne” u kojemu se radnja odvija nekih dvadesetak godina nakon smrti Astrid Hekne i Gerharda Schönauera.
Razdvojena braća
Kai Schweigaard još uvijek je pastor u Butangenu, brine se o Astridinom grobu i o jednom od dvojice sinova koje je rodila na kraju prve knjige, Jehansu. Drugi sin završio je kod bogate engleske obitelji kojoj je dijete umrlo po rođenju i tako su braća razdvojena i osuđena na potpuno različite živote, nešto poput kraljevića i prosjaka.
Jehans
Mladi Jehans odbačen je od majčine obitelji i živi na malom imanju s dvoje radnika gdje i odrasta. Život je težak i surov, a snove da postane inženjer, koji su se rasplamsavali u djetinjstvu, ugasila je svakodnevica, ali i njegova vlastita tvrdoglavost. Nakon što slučajno sazna za ulogu pastora Schweigaarda u cijeloj priči oko zvona i kako je pastor nenamjerno skrivio nesreću Jehansova oca, on se ljuti i odlazi od Schweigaarda kod kojeg je imao kakvu takvu šansu da ostvari ono što je kao dijete želio.
Što može ljubomora
Prisjetimo se, pastor Schweigaard bio je također zaljubljen u Astrid Hekne, koja je ipak izabrala mladog arhitekta Schönauera. Iako je tvrdio, pa čak i sam mislio, da je načisto s tim, ipak je u njemu proradila ljudska zavist i ljubomora te je sabotirao plan da nakon seljenja crkve u Njemačku zvona ostanu u Butangenu. Naime, u prvoj knjizi vidimo da je u 19. stoljeću raširena praksa bila seljenje starih norveških crkava, koje se nazivaju Stavekirke, u Njemačku kako bi se sačuvale od propadanja. Na taj je način otišla i butangenška crkva, a zvona su trebala ostati. Na kraju je otišlo jedno, a drugo je, zahvaljujuću Gerhardu Schönaueru, završilo na dnu jezera Losnes i ostalo u domovini. Razdvojila su se baš kao i braća Hekne.
Sudbinski susret
Jehans preživljava loveći sobove i ribareći, te radeći na imanju svoga ujaka Osvalda, a kad jednog dana u lovu na prekrasan primjerak soba upozna Engleza svojih godina cijeli njegov život mijenja se iz temelja. Mladi Victor u Norvešku je došao upravo loviti sobove, a Butangen je izabrao zbog priča svoje norveške dadilje. Njih su dvojica ustrijelili istoga soba u istom trenutku i od tada su nepovratno vezani. Taj je sob gotovo mitsko biće, entitet koji se pojavio kako bi spojio njih dvojicu, a trofej kući odnosi Englez, dok Jehansu pripada ono nužno za preživljavanje – novac i nešto mesa. Victor ga je isplatio i trofej ponio sa sobom u Englesku.
Mitske Norne
Kako je očito trilogija Hekne prožeta mistikom i između redaka joj možemo iščitati stara vjerovanja, tako se događaju i neobjašnjive stvari koje daju naslutiti kako je sudbina nešto što je već odlučeno, nešto što pletu mitske Norne i čovjek ne može baš ništa učiniti protiv toga. Kad već spominjemo Norne, ne možemo zanijekati poveznicu između njih i sestara Hekne. Sestre su na samrtnoj postelji istkale tapiseriju koja prikazuje sudnji dan i prorekle na neki način budućnost, upisale, odnosno, utkale su sudbine naših junaka.
Tapiserija kao proročanstvo
Pastor Schweigaard se nakon smrti Astrid Hekne zarekao da će pronaći izgubljenu tapiseriju na kojoj je navodno prikazana slika Sudnjeg dana. Svoju je opsesiju pronalaskom tapiserije vjerojatno razvio kako bi se nekako, možda čak i sam sebi, iskupio za grijeh koji je nanio Astrid i Gerhardu, pa i cijelome selu. Njegovo iskupljenje za izgubljeno zvono, izgubljenu sestru, bila bi tapiserija.
Stari i novi svijet
Po mnogočemu dinamičnija od prvog dijela trilogije, „Tapiserija sestara Hekne” štivo je kroz koje ćete biti upućeni i u događaje od povijesne važnosti, kao što su dolazak struje u norveška sela, prelazak sa starih načina na nove. Svjedočit ćete cijeloj jednoj revoluciji i smjeni staroga života novim. Ali također ćete neprestano osjećati da stari svijet nije otišao, samo se naučio skrivati. Baš poput legendi o vilama, vilenjacima i nevidljivom svijetu koji je ustuknuo pred surovošću realnosti novih naraštaja i počeo blijedjeti izložen ljudskom zaboravu.
Sve je isprepleteno i sve se unaprijed zna
Kod Myttinga se vješto isprepliću prošlost i sadašnjost, pa čak i budućnost. Jedna scena priviđenja iz prve knjige ostvaruje se u drugoj stvarajući svojevrsnu pukotinu u prostor-vremenu, kao da su se dvije vremenske crte na trenutak ukrstile i spojile u jedno. Time se na neki način podržava teorija da vrijeme nije linearno i da se sve događa upravo sada u vječnom ponavljanju. Sve je isprepleteno i sve se već unaprijed zna. Takvo nešto, čini se, znale su i sestre Hekne dok su tkale svoju tapiseriju.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
