Televizija VS. Kino: Konkuriraju li današnje serije filmovima?
Otkad je kamere i kinematografije, film se drži uzvišenom umjetničkom formom i već dugi niz godina, koliko god se trudila, televizija i serije prikazane na istoj, ne uspijevaju mu uspješno konkurirati. Istina, tu i tamo poneka se serija istaknula iz mase i izazvala masovnu pomamu te dobila, manje ili više, zasluženu popularnost, a samim time i pozornost kritičara, no i dalje je to daleko od vrtoglavih zarada i popularnosti koju dosežu filmovi. Uostalom, film je produžetak književnosti i kazališta te ima dugu tradiciju i stilska razdoblja koja su unaprijedila ovu sedmu umjetnost dok serije nikad nisu dosegnule taj nivo da ih se smatra takvom uzvišenom formom.
Međutim, vremena se mijenjaju, a novo digitalno doba dovelo je i do kvalitetnijih tehnologija koje su se sve više počele primjenjivati i na televiziji. Ne čudi, stoga, što se poboljšala i kvaliteta serija i to ne samo s tehnološke strane. Sve više zapaženih i priznatih redatelja, scenarista i glumaca okreće se serijama radije nego filmu što je dovelo do nevjerojatnih uspjeha brojnih serija u zadnje vrijeme.
Vremena mijenjaju navike publike
Uzmite, na primjer, izraz binge watching koji označava gledanje serije, takoreći, „u jednom dahu“ odnosno u jednom gledanju. Pogledate cijelu sezonu u samo par sati. Još dvadeset godina unazad, tako nešto nije bilo moguće. Svakog tjedna prikazala bi se po jedna epizoda, a između ste trebali, naravno, strpljivo čekati. Tek nakon toga, mogli ste seriju kupiti na kazeti ili, kasnije, DVD-u jer torrenti tad nisu bili toliko široko rasprostranjeni kao danas, a servisi za online gledanje serija poput Netflixa i Hulua djelovali su kao znanstvena fantastika. Drugim riječima, televizijske serije i navike gledatelja kako ih prate uvelike su se promijenile pa ne čudi što televiziju mnogi danas nazivaju „novim kinom“ odnosno zamjenom za filmove.
Međutim, to baš i nije pravedan, a ni točan naziv iz više razloga. Prvi je taj što televizija nikad nije bila, a niti stremila k tome da bude koncipirana kao filmovi koje publika gleda u kinu sa željom da na taj način konzumira filmski sadržaj. Dapače, poistovjećivanje televizijskih serija s filmovima dovodi do toga da se umanjuje vrijednost jednog i drugog jer čar leži upravo u njihovim razlikama. Naravno da je naporno što su televizijske serije isprekidane reklamnim blokovima te je pravi blagoslov što se u kinu sve reklame i marketinške poruke prikažu prije početka filma pa se gledatelj u potpunosti može posvetiti radnji. To je prednost filma, ali uzmite na primjer samu radnju: kod filma u dva i pol’ sata imate uvod, zaplet, vrhunac i rasplet. Nije li, zapravo, prava agonija zaljubiti se u neki filmski lik i morati se oprostiti od njega po izlasku iz kina?
Serije svojim epizodama, koje se nadovezuju jedna na drugu, omogućuju dulje kontinuirano praćenje radnje te omiljenih likova koje iznova upoznajemo sa svakom novom sezonom. Međutim, samo zato što film kao medij nema toliki vremenski raspon kao serije da detaljno i duboko zađe u karakterizaciju svojih likova, ne znači da pametno ne koristi prostor i vrijeme koje mu je dano. Drugačija struktura omogućuje mu da brže postigne zaokruženu cjelinu tako da se po izlasku iz kina, gledatelj ne osjeća zakinuto te ne žudi za nastavkom jer možda nije vidio dovoljno. Kod serija, pogotovo onih koje završavaju cliffhangerom, gledatelj iščekuje daljnje epizode i razvoj likova jer je forma takva da mu smeta ta nedorečenost i mora znati što se događa dalje. Serije su namjerno koncipirane tako da ste u stalnoj želji da vidite još jer se na taj način zadržava gledateljeva pažnja, a daljnje praćenje i popularnost kod publike ono su što održava seriju živom.
Film itekako ima tu prednost da zna stati kad je dosta odnosno, ima ograničeno trajanje što televizijske serije ponekad zlouporabljuju. Naime, činjenica da se iz sezone u sezonu obnavlja priča i pristižu nove epizode, rezultira ponekad nepotrebnim i beskonačnim razvlačenjem priče koja je odavno izgubila svoju čar – likovi se pretvaraju u sasvim desetu verziju sebe jer su ih scenaristi morali mijenjati i stavljati pred nove izazove kako bi osvježili radnju. Upadanje u kolotečinu nikako nije dobro za radnju jer publika diže ruke od serije ako joj se konstantno servira jedno te isto. S druge strane, ako se serija previše odmakne od onog zašto ju je publika zavoljela te počela intenzivno pratiti, ponovno gubi te iste gledatelje što dovodi do pada ratinga o kojima najviše ovisi hoće li televizijska kuća obnoviti seriju za novu sezonu ili ne. Drugim riječima, serije su puno veći robovi publike nego filmovi i rating neke serije smatra se njezinom žilom kucavicom.
Dakako da se u Hollywoodu smatra fijaskom ako neki film ne doživi financijski uspjeh kakav su mu predviđali, no on barem ostaje gotov produkt. Istina da ako film izrazito loše prođe kod publike, studio ga uvijek može povući iz kina, no pred serijama je daleko strmiji put. Prije svega, potrebno je da snime pilot koji treba biti odobren od strane televizijske kuće. Nakon toga, ako je pitch dobro prošao, snima se sljedećih nekoliko epizoda za gledatelje. Na temelju ratinga tih epizoda, televizijska kuća dalje odlučuje isplati li joj se ulagati u snimanje te serije i njezino prikazivanje ili će je u potpunosti otkazati. Ponekad je ideja za seriju odlična kao i odabrani glumci, no scenaristi jednostavno nemaju jasnu viziju likova pa ne uspijevaju u prvih nekoliko epizoda složiti priču koja bi na prvu oduševila gledatelje zbog čega serija bude otkazana. Unatoč potencijalu projekta da uspije, serija nikad ne doživi zasluženi vrhunac. Ponovno je film u prednosti nad televizijom.
Zlatno doba TV serija
Što je to onda nagnalo ljude da počinju gledati na televizijske serije kao na novo kino, odnosno zamjenu za filmove? Serije poput Breaking Bada, Game of Thrones, True Detective, House of Cards izazivaju masovnu pomamu. Gledanost im je rekordna, svi su u nervoznom iščekivanju daljnjih sezona (izuzev Breaking Bada koji je završio), a glumci, redatelji i scenaristi žive na uzvišenom pijedestalu zahvaljujući Emmy i Gloden Globe nagradama koje su osvojili. Međutim, te serije nisu došle do nekog magičnog zaključka kako pridobiti filmsku publiku na svoju stranu niti su se koristile nekim receptom za uspjeh koji prolazi kod filmova. Stvar je jednostavna: sve navedene serije imaju dobru priču koja je kvalitetno napisana, snimljena i odglumljena i to je ono što je publiku privuklo. Nisu u pitanju tajne svemira, no televizijskim je kućama dugo trebalo da shvate da komercijalni uspjeh mogu ostvariti, ne samo ulaganjem u sit-come te kviz emisije zabavnog karaktera, već i u serije čiji dijalog ne zatupljuje te čiji likovi djeluju realno čak i kad jašu zmajeve jer omogućuju publici da se prepozna u njima. Forma je ostala ista jer su televizijske serije tako i zamišljene i kao takve nisu prijetnja niti konkurencija filmu. Jednostavno i jedan i drugi medij pronalaze svoj put do publike u zasebnom formatu i zasebnim karakteristikama.
Koliko je binge-watching serija primamljiv, najbolje se vidi na primjeru House of Cards koja je dostupna na Netflixu gdje cijela sezona izlazi isti dan. Škodi li to ratingu epizoda? Nimalo. I dok su do nedavno glumci smatrani uspješnima tek kad bi napravili tranziciju s televizije na film, sada se događa suprotno. Kevina Spaceyja proslavili su filmovi, ali nije se ustručavao uzeti glavnu ulogu u ovoj uspješnici što se pokazalo itekako dobrim potezom. Slična stvar je i s Oskarovcem Matthewom McConaugheyjem koji je oduševio publiku i kritiku u HBO-ovoj seriji True Detective. Očito je da televizija nije niti treba biti bauk. Treba samo nastaviti misliti na kvalitetu jer je publika prepoznaje. Koliko god svi drže da je masa glupa, nema potrebe da se publika podcjenjuje. I dalje je sastavljena od pametnih individualaca koji žele sočnu i bogatu priču čija radnja zaokuplja pažnju, a likovi ostavljaju bez daha – bez obzira na filmu ili televiziji.
Ako doista živimo u zlatnom dobu televizije, onda to ne mora umanjivati vrijednost i važnost filmova. Isto tako, filmsku umjetnost ne treba stavljati u sukob s TV serijama već poticati stvaranje kvalitetnog sadržaja na obje platforme. Na koncu, individualna kreativnost tih forma bit će prepoznata te će ljudi zahvalno odgovoriti tvorcima čija je mašta oživjela priče i likove koji nas zabavljaju, rastužuju, s kojima suosjećamo i za koje marimo. Slatki eskapizam u kinu ili doma ispred televizora jednako je primamljiv ako se sa sadržajem postupa pravilno i jezgrovito, a forma se poštuje u korist medija koji pripovijeda tu radnju.